Nova Istra

164 XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Jelena UHER – Mirela MATEŠIĆ ve nedoumica. Odlaskom u Veneciju, subjekt odlazi u „svijet koji se razlikuje od svakidašnjice, a ipak je što šire otvoren i što je moguće više utjelovljen u njoj“ 17 , čime su stvoreni uvjeti za postizanje iluzije bijega. Bijeg, ostvaren na praktičnoj razini, ostaje iluzija jer željeni bijeg od nezadovoljstva nije ostvaren. Protagonistica pripovijetke Baciti ključ u rijeku napuštennog lišća bježi u nadu u promjenu supru- gova ponašanja. Bijeg je u stvarnosti potvrđen suprugovim rekacijama koje su za ženu odgovarajuće, no on je tek iluzija jer su reakcije samo trenutne i prolazne. Stalna potreba za bijegom, iako je on tek varka, pokretač je neprestanih sumnji u vrijednosti svijeta kojem likovi pripadaju. Osjećaj nepripadnosti, trenutnom (Ve- necija), budućem (život izvan konjušnice) ili prošlom (grad) mjestu življenja očituje se u neprekidnim preispitivanjima i u donošenju odluka u čiju ispravnost likovi nikada nisu posve sigurni, niti su njihovim ostvarenjem zadovoljni. Uzroci potrebe za iluzijom bijega mogu se dovesti u vezu s Baudrillardovom teorijom o znaku, iznesenom u djelu Simulacija i zbilja 18 . Kao što su subjekti Špoljarovih djela bije- gom povremeno i privremeno lišeni stvarnosti, slično se događa i sa znakom koji, nakon što je „lišen stvarnosti, ponovno postaje simulakrum iza kojega se, unatoč svemu, neposredno iznova pomalja novi predmet“ . Subjekt u noveli Tuđina ne želi biti dio poslovnoga svijeta u svojoj domovini – želi izići iz vlastite konvencije te od- lazi u Veneciju misleći da time postiže odmak. Ali, kao ni znak, ni subjekt ne može izbjeći stvarno: „to stvarno proizvodi i ponovno proizvodi on sam i ono nikad nije njegova onostranost, nego tek njegov obzor“ . Došavši u Veneciju, on je samo pro- mijenio okruženje, ali stvarnost je i dalje ostala određena njegovim razmišljanjima, pristupima i shvaćanjima i tako se „neposredno iznova pomalja“ lirski subjekt koji se od onoga prvotnog razlikuje načinom života, navikama, razmišljanjima, ali i da- lje tek na razini „obzora“, a ne „onostranosti“. Likovi „u bijegu“ privikavaju se na nove okolnosti, pronalaze zadovoljstvo i smisao te redefiniraju sami sebe. Ipak, i dalje su „djeca neizdiferenciranosti“ – potreba za bijegom ostaje, čak i kada znači ostanak ( Konjušnica ). Nakratko, u trenutku donošenja odluke i provedbom odluke u djelo, Špoljarovi likovi prepoznaju stvarnost, shvatimo li je kao Lefebvreovu „ostvarenu mogućnost“. Osmišljavaju opsjene kojima bi se zavarali, pronalazeći svoje mjesto u određenu društvenom krugu, ističući pripadnost određenu prostoru i vremenu, a sve kako bi se zaštitili od gubitka sebe, od vlastite dekonstrukcije. Stvarnost je kao „fantazam preko kojega se znak ubeskraj štiti od simboličke dekonstrukcije koja mu prijeti“ 19 , 17 Isto, str. 160. 18 Jean Baudrillard, Simulacija i zbilja . Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 17. 19 Isto, str. 17.