Nova Istra

158 XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Matija ŠEREMET ne forma iskaza. Premda je Špoljar zaokupljen stvarnim, istodobno je teško ustvr- diti mogu li se njegovi romani odrediti pojmom stvarnosne proze , kako to određuje Donat. Vidljivo je i ponovno buđenje piščeva zanimanja za društvene činjenice, kada se izmišljeno sve više oslanja na moguće. Lik Orfeja oblikuje se kao lik žrtve represivna i totalitarna sustava. On i njegov naraštaj ne mogu oblikovati vlastiti identitet u tako postavljenu svijetu. Iz te nemogućnosti proizlazi panika te je Orfe- jo primoran tražiti potvrdu sebe sama u onome što će drugi odobravati i za što će mu eventualno odati priznanje. Autor kritizira sustav iz pozicije sudionika u naznačenu vremenu i prostoru, unoseći u tekst niz autobiografskih elemenata pri čemu se i Orfeja može čitati kao projekciju autora sa svim nedoumicama i zabludama. To se u istoj mjeri odnosi i na iskustvo, poziciju i ulogu čitava krugovaškog naraštaja, kojega je i Špoljar bio dijelom. Kako piše Krešimir Nemec, očito je da roman pokušava raskrinkati „so- cijalističku kulturnu birokraciju, domaće književne prilike i umjetničke ambicije i taštine.” Govori se o „vremenu kad se mukotrpno osvajao prostor umjetničke slo- bode” i kad su „svi pisci koji su odbijali politički diktat imali ‘neprilike s Muzom’“ (Nemec, 144). Budući da je Špoljar bio politički proskribiran zbog romana „Hr- vatska balada“, moguće je da se upravo zato odlučio za ovu temu. Sličan generacij- ski alegorizacijski pristup može se iščitati i u dijelu egzistencijalističke romaneskne prakse, primjerice u Šoljana i Novaka. Kao bitno pitanje krugovaškog naraštaja isticalo se ono o poziciji i funkciji umjetnosti i ulozi intelektualca i umjetnika. U tom smislu i u Špoljarovu je tekstu moguće iščitati niz autoreferencijalnih elemenata u kojima autor promišlja upravo ta pitanja. Orfejov lik primjer je pojedinca svjesnog svoje nemoći pred društvom, ali pravi razlog njegove nemoći pred ostalim likovima, koji se kreću u književnom krugu kojega on želi postati dio, ne leži u njima, već u njemu samome i on je toga svjestan, ali jednako tako ostaje uporan i tvrdoglav nastojeći pod svaku cijenu pri- ključiti se sistemu znajući pritom da za to nema sposobnosti koje krase istinskog intelektualca. To se, kao i krugovaško pozicioniranje u odnosu na pitanje tradicije, očituje u Orfejovu razgovoru s izdavačem Vladom Krugovnikom: Realizam devetnaestog stoljeća, nije u tome stvar! U tim uzorima! Oni jednostavno ne žele čuti istine! – kazuje Orfejo („Neprilike s muzom“, str. 51). S obzirom na razdoblje u kojemu djelo nastaje, moglo se očekivati neke postmo- dernističke tendencije. No toga ovdje nema, jer se iz sadržaja romana može iščitati prisutnost „žive” povijesti, dok za postmodernizam, tj. vrijeme u kojemu je roman tiskan, ona „umire”. Riječ je, dakle, o romanesknommodelu kasnoga modernizma. Roman „Neprilike s muzom“ ipak ne možemo tumačiti kao dvostruko kodiran tekst, a ne bi odgovarao ni modelu proze u trapericama, koji afirmira grupu ljudi