Nova Istra

159 Matija ŠEREMET XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU što s margina osporava određeni društveni model. Orfejo je antijunak, koji ipak želi biti dijelom sustava. Njega posve ignoriraju i kao potencijalna pisca. U središtu su pozornosti likovi koji isključivo pripadaju književnu miljeu, a u tekstu je i nekoliko ljubavnih priča: ljubav između Orfeja i Muze, koji su ujedno i protagonisti romana, odnos Stjepana Dimića i Sirene te Vilimaze i Josipa Peruna, Orfejova oca. Stjepan Dimić u sličnu je položaju kao Orfejo iako je, kada je riječ o književnosti, daleko iskusniji od njega. Postavljen je kao svojevrsni Orfejov antago- nist. Kako se približava kraj romana, stječe se dojam da se težište stavlja na odnos pojedinca i društva, a manje na elemente ljubavne priče. Nekoliko prethodno na- vedenih dihotomija (opozicija), koje se isprepliću tijekom cijelog romana, uglav- nom je viđeno iznutra. Ni u ostalim Špoljarovim djelima nema žučnih rasprava i prepiranja među likovima, već je naglasak na likovima kao pojedincima i njihovoj monologičnosti nasuprot postmodernističkoj dijalogičnosti, odnosno komunika- tivnosti, kako primjećuje Milanja. Špoljar oblikuje Dimića kao tip književnika koji može uspjeti u zadanim okvirima, što Orfejo, očito, ne može. Svjestan svojih nes- posobnosti, kada je riječ o pisanju, i svojih umjetničkih nedoumica, ipak se nada i očekuje neki oblik afirmacije i javnoga priznanja. U tome i jest tragika, ali i ironija lika Orfeja. Stoga se ovaj tekst može čitati i u ironijsko-satiričkom modusu kao svojevrsna eksplicitna kritika prevladavajuće društvene paradigme pa i nekih pripadnika vla- stita naraštaja. Tako, primjerice, Orfejo razmišlja o tomu kako bi mu bilo kad bi uspio ignorirati tuđa mišljenja: Kad bi mu uspjelo da se ponaša kao da je u stanju duboke nesvijesti i da kaže baš me briga što drugi misle o njemu. Ali, zar bi sebi mogao dopustiti tu hipnotičku ignoranci- ju… Ravnodušnost je ipak cinična! („Neprilike s muzom“, str. 57). U pokušaju izbjegavanja neizbježnog nastaju neprilike kojima je redovito uzrok – Muza. Zato, osim ironičnosti, ovdje ima stanovite gorčine i, u konačnici, tragike. Muza za Orfeja ostaje neuhvatljivom, prevrtljivom zavodnicom, koja izmiče onima uz rubove sistema, dok su se neki poput Dimića ipak znali njome okoristiti. Ovim smo čitanjem željeli upozoriti na one aspekte romana koji, usprkos ale- gorijskoj zaodjenutosti, upućuju na konkretno vrijeme i prostor te naraštaj koji je značajno isticao zahtjev za slobodom umjetničkog promišljanja i stvaranja u najši- rem smislu. Nakon iskustva egzistencijalizma, strukturalizma i već afirmirana postmoder- nističkog diskursa u sedamdesetima, nakon iskustva proze u trapericama, autor ovoga romana ponovno se vraća u pedesete godine – tematskim interesima, idej- nim okvirima i stilskim postupcima. Roman „Neprilike s muzom“ može se sto-