Nova Istra

149 Božica JELUŠIĆ XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU mrvicama peciva na dnu džepa, to su ključni detalji, prema kojima usmjeravamo fokus: „ Naše lastavice, naše drveće i sve ono naše / što poznajemo od kose do nabora naše noćne odjeće / jest doba našega života, / što ima za nas svoje oštre zube i poljupce, / svoj glas zemlje koja nas ne napušta. / I to je moj i tvoj život, / i crno smo i zlatno vrijeme, draga, ti i ja “. Doista je zadivljujuća ta posvećenost akcidentalijama, običnom, protočnom i br- zotečnom trajanju, u kome nema ničeg herojskog, patetičnog, glasnozborećeg, već je sve nalik pogledu u obično gradsko dvorište, „ s rubljem, dječacima, / golubovima, obožavanim ženama i bračnim parovima, / što odvojeni u svojim kavezima, / mrzeći se, svlače sa sebe svaku poeziju “, kako to distancirano, a ipak upleteno i prisutno, konstatira naš pjesnik. I kad izjavljuje da voli život , to nije proleterski proglas niti aktivistički manifest „djeliteljima svijeta“, već polaganje ruku na jedino bogatstvo koje smo kao pjesnici, humanisti, intelektualci, ukrašivači nevidljivog i tkalci sno- vite pređe baštinili u naslijeđe: naš zavičaj, jezik, prirodu, zemlju, zajednicu, dom i ponešto od „ ove malo prljave ljepote svijeta “, dostatne da bi se o tome pisale pjesme, stvarale slike i skladali besmrtni napjevi i harmonije. Dvadesetak najfrekventnijih riječi iz pjesnikova vokabulara, poimence: vrijeme , večer , svijet , kuća , ljubav , život , zemlja , oči , riječi , prozor , lice , trava , tijelo , žena , papir , koraci , glas , plav/plavilo , anđeo , san ... govore da je pred nama zapravo intimist, čak romantičar, pjesnik staroga kova, nesklon kidati smislene veze i simboličke preple- te, naslijeđene od prethodne generacije, poglavito Dragutina Tadijanovića. To po- tvrđuje vrijednost Donatove ocjene, koja i danas stoji kao pravorijek o ovoj poeziji: „Kumulirajući podatke-senzacije, pjesnik nastoji da se preko činjenica uzdigne do vidikovca odakle bi mu se rasprostro vidik i na drugu stranu kamo mu pogled iz ravnine običnog, nediferenciranog govora ne može dosegnuti“. U Špoljarovom razlivenom, često narativnom stihu, znade zaiskriti lijepa slika, lucidna poredba, duhovit paradoks: „ moja tamnica je tako sazdana da čovjek u njoj ne čezne ni za slobodom “, „ riječ je u ustima bez jezika “, „ Bacam večernje novine – nalik su mrskom nožu što se sastaje s mojim srcem “, ili čak naturalistička, opora i ujedljiva metafora: „ Utroba riječi je izbačena u pljuvački poruge “. Izvjesno je da sam Špoljar nije sklon takvom egzibicionizmu, niti će „mrcvariti jezik“ da bi iz njega izvukao nekog aliena , modernističko čudovište s dvije glave i četiri para nogu. Umjesto toga, pjesme zrele dobi dobivaju empirijsku glazuru, postaju sažetci duhovne biografije, u kojoj dominira iskustvo rata, kao gorući pečat utisnut u živote cijeloga naraštaja: „ Podigli smo zavjesu pred svojim očima / i ponovo smo je spustili kad nam se / duša činila kao nepostojeća zastava bijelog poraza / nakon blistave zore stvari “. Potpuno odustajući od „izvrtanja utrobe“ kad je jezik u pitanju, Špoljar stvara čitljive, jednostavne pjesme, uranjajući u svoje omiljeno modro , tu boju beskraja i