Nova Istra

148 XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Božica JELUŠIĆ kući s neke diskretne proslave, kartaške igre ili ljubavne avanture. Doista, davno je to vrijeme, široko kao polje ravno , neugaženo, neasfaltirano, neiscrtano geodetskim „špartama“, kad je nadomak grada „ trava bila visoka i mekana “, i moglo se poći s dragom u romantičnu šetnju bez dramatskih obrata i posljedica. Mladić se na to „ključno mjesto“ vraća samo sporadično, udiše atmosferu svoje momačke sobe, obilježene toplinom vatre iz prave željezne peći, koja u igri plame- nova, tajanstvenom pucketanju i gotovo mističnom obasjanju, pokreće cijeli ka- leidoskop uspomena. Ona je neosporno živo biće, pokretač anime, darovateljica mnogih dobara, metaforički pretvorena u muški rod: „ U peći, željeznom buretu, šumi plamen, najtopliji drug “. No, nešto je zlovoljniji ton i izgrebenija leća u pjesmi Nezamjerajuće sivilo , gdje pjesnik konstatira: „ Popodnevna dosada u malom gradu mučna je kao kost u grlu. / Glupo je čavrljati kraj čašice vina / i miješati masne karte sa crvenim i crnim damama “. Dama u kartama pri tom je metonimija za stvarnu ženu, tuđu bračnu družicu, koja neće odgovoriti na okašnjeli pjesnikov ljubavni zov. Stoga slijedi rezignacija, skeptički izvod sažet u jednom stihu: „ stara i dosadna je stvar ljudsko nezadovolj- stvo “. I nadalje, prema očekivanom, slijedi kunktatorska utjeha filozofije, kojoj se tako često utječemo, nemoćni učiniti odlučan potez i korak: „ Sve je zlo u tome što živimo i mislimo odviše komplicirano “. U povodu ovoga stiha, nužno se nameće stanovita literarna digresija. Naime, istražiteljica Tibeta, čuvena antropologinja Alexandra David Neel, upravo je takav naputak dobila od žene-jogina, koju je u tri uzaludne ekspedicije tražila po planinskim vrletima. Doprijevši naposljetku do njene usamljene špilje, usudila se zatražiti odgovor na bitno pitanje, nužno za njen znanstveni rad: „U čemu je najveći problem zapadne civilizacije?“. Prema ras- položivim zapisima, odgovor mudre učiteljice bio je slijedeći: „ Vi Europejci mislite previše komplicirane misli “. Zanimljivom nam se čini pjesma Doba našega života , svojevrsna epistolarna „či- tulja“ o postojanju, egzistencijalnoj zebnji, utopljenosti u ljudsko mnoštvo gdje se u „kolektivnoj memoriji“ traži osjećaj zajedništva, jer : „ smo svi zajedno imali / u isto vrijeme ista godišnja doba, / svoje djetinjstvo sazdano od hirovitosti prirode i modrog svjetlucanja, / svoj rat o kome sanjamo s tužnom srdžbom, / zatim u slijedu svoje poku- šaje ljubavi i pokušaje mržnje, svoje razdragano ne i da podmuklog otpora. “ U nekom tonu sličnom Prévertu, naizgled opuštenom i razgovornom a, zapravo, emotivno nabijenom mračnim predosjećanjima gubitka, odlaženja i izmicanja svega što čini čovjekov mikrokozmos, naš pjesnik pred prostranstvima… isto tako crnim i isto tako bijelim kao ona pređašnja , pokušava pledirati za očuvanje uspomena. To su, čini se, jedini sigurni dokazi postojanja, u koje smo pohranili naša srca, naše opažanje, naj- vatrenije trenutke istinskog doživljaja zbilje. Ma kako banalni bili, ma kako nalik