Nova Istra

150 XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Božica JELUŠIĆ transcendencije, u majčinsko, primordijalno krilo mora, koje je metonimijski ute- rus, kao što će to primjerice učiniti u pjesmi Mediteran u podne : „ Mediteran je u podne plav. / Od dna svog sna plav do kraja obzorja plav / na toj modroj slici / koju su slikale posvećene pliskavice, / blaženi dupini i morske lastavice / s oreolom i ljilja- nom Marijinog arhanđela. // Sva putovanja tu sve busole okreću na dno. “ Gotovo kao naputak za točnu meditaciju: kad se otkinemo od tjelesnosti, materijalnosti, svih čvrstih spona i ograničenja, pustivši duh da slobodno roni do prvotnih dubina, da bismo otkrili svoje „kozmičko biće“ bez uspomena i bola, svedeno na jedan radosni treptaj, na frekvenciju svjetlosti. U posljednjim pjesmama, osobito, nalazimo tu sugestiju uranjanja, pretapanja, opraštanja, odvajanja i preobražavanja, te buđenja u drugom obliku, ili kako bi pjesnik rekao: „ požurio sam se da utvrdim porođaj jedne nove stvarnosti “. To su vrlo lucidne sekvence, nalik na snove levitanta, na chagallovske prizore, gdje se perspek- tiva podiže iznad razine krovova, aura postaje bezgraničnom , strast prelazi u po- tresnu empatiju i sljubljenost, te je moguće reći: „ Nježnost čovjeka i žene oslobađala je nevine životinje “. Zaista, trenutačnost postojanja, relativizam zemaljskog vreme- na, obistinjuje se pjesniku u slici vala i stijene: „ bio sam približno nalik raspadnutom dijelu vala / Što je udarao u stijenu ponešto strmog izgleda / Ovaj bučni prilaz obali bio je tek put / u život samo sanjalački osmišljen “. Pitamo se, može li uopće više, nego što je jedan obuhvat, jedan zagrljaj, knjiga koja nas približno vjerno opisuje i otkriva bližnjima, dvije-tri pjesme iz kojih će netko rekonstruirati naš duhovni portret, u trenutku kad se ostvaruje pjesnikova prekognicija: „ pretopljen sam konačno u jedno biće, / U kojem nalazim postojanje sviju “. Val je razbijen o stijenu, ostaju kapljice, trenutno blistanje na suncu, neki mantrički zvuk, odaslan u prostor, i malo je sigurnih znakova da smo u svemu tome prepoznali pjesnikov trag na zemlji. Ali na trenutak, dok posve prilježno i otvorena uma i srca čitamo njegovu pje- smu, čini nam se da nam povlađuje, uz skroman smiješak, pružajući ruku prijatelj- stva, nudeći ponešto od svoje intimne spoznaje: „ Tek zaboravivši sebe nadograđuje se život drugima “.