Nova Istra

146 XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Ljerka CAR MATUTINOVIĆ toši ne zelenom u nedogled već lisičje žutom...” (...) ”i kad bi večeras krenuli jahači kao što su do sada odlazili svake večeri da se vrate u bezbojno izlizano praskozorje kad je mrak trulio, izjahali iz konjušnice, zaogrnuti u šinjele... (...) ”osjećali bi na svojim golim licima i odjeći (tom još uvijek suhom suknu) ne svježe ili pak hladno strujanje zraka, već vlažno pomicanje guste tame oko sebe i vjetar je tada zaista bio hladna mrtva rijeka što je ronila zajedno s njima u šumu tame”. I tako, naglašeno poetski, Krsto Špoljar projicira svoje izopćene, gotovo animal- ne konjanike koji jašu u bespuće, u tamnosmeđi pejzaž panonskih ravnica. Ima u ovom ulomku iz „Konjušnice” i klasične, pritajene, a nabrekle mirnoće u ritmu po- etiziranih rečenica koje se uzdižu i do značenja simbola. U ovoj se, rekoh, poetskoj prozi nitko ne suprotstavlja i sve se događa kao da je već unaprijed određeno, čemu se ne može izbjeći kao ni neumoljivu životu. Krsto Špoljar, autor ovdje odabranih novela, na način posve neuobičajen za ono književno i društveno doba, pokreće neka relevantna pitanja i probleme o koje se spotiče svako iole civilizirano društvo. Taj njegov boravak u tuđini gotovo proroč- ki otkriva bespuća s kojima se suočava kompjutorizirani čovjek današnjice. Proza „Tuđina” nadahnuto se, rekla bih krležijanski, uklapa u krvotok suvremene hrvat- ske proze.