Nova Istra

145 Ljerka CAR MATUTINOVIĆ XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU njegove naracije ne pridonosi komunikativnosti. Stječe se dojam da mu čitateljeva suradnja nije nužna. On se, a priori, ne želi svidjeti imaginarnu čitatelju. U osmi- šljavanju stvaralačkih opservacija odabire ono što želi reći i što ga intenzivno zao- kuplja. U Špoljarovoj prozi vidno je psihološki motiviran univerzalan motiv prolaženja svega u nama i oko nas. Njegov lik nepoznanica je samome sebi. Sputan je predra- sudama i tabuima koji ga čine licemjerom. Njegova se psiha kreće od laži do ravno- dušja. Uronjen je u prazninu osrednjosti. Danas bismo rekli kako se vrti u sferama globalističkog vrtuljka, koje ga izjednačuju s masom mediokriteta. Premda je ova osebujna proza napisana još 1969., podsjeća nas ovo prepuštanje sivilu svakodnevice, ovaj nedefiniran i nametnut osjećaj samoće u nimbusu zauz- dane i blokirane bliskosti, koja propada u otuđenost, podsjeća nas, naglašavam, na suvremena bespuća u koja je i protiv svoje volje gurnut tzv. tehnizirani čovjek. Nije li Ostvarujući likove u kontrapunktu prema stvarnosti, Krsto Špoljar, s unutraš- njim psihološkim intenzitetom i u vakuumu fizičke pasivnosti, naslutio je vrijeme „robota” koji, ukroćeni tehničkim izmišljotinama i inovacijama, prema određenim nalozima i ugrađenim „čipovima” izvršavaju ono što se od njih očekuje: „Uvjeren si da ih prezireš – tu njihovu komotnu gramzljivost, tu njihovu potre- bu, kao da je u njima praznina, za razvratom, uvjeren si u nepromjenjivost njihova karaktera; ti nisi izmiren ali ti si prihvatio ona zadovoljstva koja ti je njihov dvolični svijet pružio. Ti već i predviđaš promjenu svog duševnog stanja, sad zadavljen i ogorčen jer znaš da ćeš prihvatiti, osjećaš svoju izdaju...” Pripovijetku „Konjušnica” mogli bismo nazvati i pjesmom u prozi, jer je u njoj li- kovnost viđenja precizno ostvarena poetskim vokabularom, metaforičkim i perso- nificiranim značenjima. U humaniziranom pejzažu, koji se ostvaruje u agoniji pre- zrele jeseni, oduhovljuje se fenomen izgubljenosti i suvišnosti čovjeka u vremenu i prostoru. Pojedinac je omeđen protjecanjem vremena u ponavljanjima određenih prostora. Prepušta se anonimnosti svoga tijela, osjećajući neminovnost pokorava- nja nametnutim pravilima. Kretnje su tegobno bespotrebne kao i erotski nagon, u nekoj simboličkoj žurbi, kao bijeg pred nečim što se ne može mimoići. Ta spora silina, u kojoj je čovjek zauzdan, uranja u stanje otuđenosti. Likovi su – konjanici koji se pojavljuju i nestaju na horizontu, iako odaju dojam kompaktne cjeline, jer ih povezuju zajedničke radnje i neizgovorena pitanja – zapravo beskrajno, svemirski udaljeni jedni od drugih, jer u njima ne egzistiraju individualni životi. Izjednačeni tako u nekom imaginarnom i nepostojećem zajedništvu plastično su i uzaludno spojeni sa svojim konjima poput negdašnjih brončanih spomenika: „(...) vjetar je sad tamo u daljini iznad Rumunjske obojen narančasto, obješen kao ploča, pri tlu je gotovo mrko smeđ, pri tom tlu još uvijek ražarenom, nad pus­