Nova Istra

144 XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Ljerka CAR MATUTINOVIĆ intenzivne refleksije popraćene napregnutim, neprekinutim asocijacijama. U svim tim intenziviranim reakcijama likova autor je nazočan poput vješta lutkara koji, skriven iza nevidljive zavjese, kroji sudbinu svojih lica sputavajući ih u njihovim fizičkim kretanjima. Taj kontrapunkt između osobnosti, fizički izoliranoj, gotovo nepomičnoj, i vanjskih pokretljivih događanja u kojima se bespomoćno „koprca- ju” male ljudske sudbine, nezaštićene i prepuštene zlovremenu rata, oblikovan je čvrstom, dominantnom okosnicom libida koji je simbolički „krivac” za sve nedaće otuđenosti. U noveli „Izdaja” glavni je protagonist mladić, iz generacije rođene poslije 2. svjetskog rata. Osjeća se suvišnim u nesavršenoj sredini kojom je okružen i kojoj ne želi pripadati. Činjenica da je „slobodu dobio na tanjuru” rastvara u njemu već poljuljane životne norme. Kao hipnotiziran stvarnošću, odbija bilo kakvu duhovnu asimilaciju, da bi se na koncu pomirio sa stanjem stvari i završio u konformizmu: „Prihvatit ću sve što se desi, kažeš s užasnom pomirljivošću i još ostaješ kod pro- zora (dvije- tri minute), to odlaganje prije posvemašnjeg poništenja pruža ti gorko uživanje u ostatku tvog prošlog opstanka.” Svoj književni postupak autor, kako smo naglasili, naziva „konstruktivnom sin- tezom lične i opće spoznaje”. Njegova se literarna vizija reflektira u unutrašnjoj heterogenosti lica između kojih je podvučena neka nedefinirana, netransparentna granica poput nevidljive barijere. Taj nevizualizirani odnos, u koji je potrebno pro- niknuti da bi se naglasio pritajen revolt protiv dehumaniziranja ljudskosti, odu- hovljen je gotovo naturalističkom metaforikom, plastično organiziranom prozom u kojoj je sve dopušteno i u kojoj nema ničega „skrivenog”. Određeni prostori fiksi- rani su i rastu u svojem unutrašnjem crescendu. Kao na pozornici egzistiraju neki etičko-društveni problemi, u besmislu se kovitlaju neke obezglavljene ljudske sud- bine u kojima očajnički (uz pritajeni bunt!) traže moguć, osviješteni izlaz, i dječak i mladić u spomenutim dvjema novelama, u nekim dimenzijama svoga unutrašnjeg svijeta koji je za njih nepovratno izgubljen u sukobu sa stvarnošću: „Bio je to poziv upućen tebi, odjekivao je u tvojoj izgubljenosti, ali nisi mogao zbaciti cipele kao što su dolje u svijetlom krugu na tamnoj vodi odbacili oni mom- ci svoje japanke i bosi zajedno s bosim djevojkama zaboravljali taj odvratni svijet odraslih koji su imali svoj rat, svoje žrtve, mrtvace, strah, svoju pobjedu, svoj svijet koji žele da očuvaju. Gledao si ih pun onog tajanstvenog uzbuđenja koje te lišava svakodnevne pojavnosti tuđine i spoznaje da u toj tuđini ne možeš izabrati sudbi- nu, osjećao si prisutnost svog svijeta, svijeta tvoje neizmjerno prazne slobode.” Špoljar dosljedno razvija psihološka vibriranja svojih likova kontrapunktirajući disharmonične živote, nalazeći u tom fenomenu neskladnog odgovarajuće jezične formulacije. Njegova je rečenica ekspanzivna, razgranata i asocijativna. Gustoća