Nova Istra

143 Ljerka CAR MATUTINOVIĆ XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Autor se opsesivno bavi tamnim, mračnim i neproniknutim stranama čovjeko- va bivstvovanja ulazeći u osjetljiva i senzibilna kretanja čovjekove podsvijesti. To, naravno, kao postupak nije ništa novo, jer je to heterogeno podsvjesno strujanje, nabijeno psihoanalizom i libidom, započeo još Freud, no Špoljar tzv. intimnim približavanjem, koje sugerira zamjenicom – ti , postiže upravo suprotno. Potencira otuđenje i izoliranost jedinke u društvu, nazivajući svoj književni postupak „kon- struktivnom sintezom lične i opće spoznaje.” Motiv tuđine u noveli „Muhe” nije naglašen kontradiktornim, nemotiviranim iskazom, već autor unutrašnjim dijalogom postupno otkriva dječakove opservacije, svu odbojnost i strah pred realnošću jednoga dotad nepoznatog bivstvovanja. Dje- čakov nešto stariji prijatelj Krištof okarakteriziran je “nejasnom tuđinom” koja će iskonstruiranom svijetu djetinjstva oduzeti aureolu naivnosti i povjerenja, podre- đujući ga „obostranom svijetu stranaca” što razdvaja, šireći pustoš otuđenja, mučne izgubljenosti. Dječakova psiha, zgrožena spoznajom o postojanju libida, opsjednu- ta gadljivošću zbog „sramnog života odraslih” (“ jer, odraslima pripadaju i tvoj tata i tvoja mama”), uznemireno se opire tome lažljivom, licemjernom svijetu s kojim se ne želi identificirati, a koji mu je bez priziva nametnut: „Nadao si se povratku lijepim i poznatim stvarima, pravoj mirnoj javi kao nakon ružnog sna. Prisutnost one ugodne sigurnosti u sunčano svježem jutru sa već pri- premljenom bijelom kavom doručka na stolu.” Dječakov senzibilitet mučno se pomiče dalje u zabranjen, opskurni svijet koji on ne može i ne želi prihvatiti. Ta disharmonija života odvija se u nizu iscizelira- nih i psihološki iznijansiranih situacija koje svakako nisu svijet „hrabrih, visokih i lijepih”. Pripovijetka „Muhe” osmišljena je bez klasične dijaloške forme. Autor je, suge- rirajući zamjenicom – ti – tzv. intimno približavanje, usvojio specifičan književ- ni postupak ostavljajući rudimente klasične fabule, ali njegov stvaralački proces ostvaruje specifičnu atmosferu, iznimnu unutrašnju napetost i osebujnu dinamiku zbivanja. Dječakova psiha, načeta ratom i neproniknutim svijetom odraslih, rastr- gana je dvostrukostima života. U dehumaniziranu svijetu jedno se mlado ljudsko biće zatvara u licemjerje i pustoš vegetiranja: „Nerazumijevanje i pustoš već su se ostvarili. I ti si se, u toj zloslutnoj pustoši pred zabrinutim licima tvojih roditelja, svojim otkrićem odvojen od njih, neiskreno smiješio vašem obostranom svijetu stranaca, s okusom gađenja i prašine u ustima.” Špoljar je likove smjestio u gotovo materijalizirane relacije vanjskih događa- nja. Premda se čini kao da se ne zbivaju neke velike promjene ukomponirane u rudimentarnu fabulu, niti nas iznenađuje narativno osmišljen zaplet ili vrhunac, kulminacija zbivanja, ipak se unutar narativna tkiva gomilaju proćućene misli i