Nova Istra

129 Ivan BOŠKOVIĆ XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU je pojedinac i višak i luksuz, osuđen na podozrivost i sumnju, na stalno o/pravda- vanje, mimikriju i uvijek je pod prismotrom… U takvom svijetu ne postoji istina, osim one ideološki definirane, a pravo na nju postoji jedino ako je u suglasju s druš- tvenom svrhom, kojoj je ideologija kolektiviteta odredila okvir… Sve drugo značilo je biti nasuprot svih, a to je bilo ne samo sumnjivo nego i nedopustivo i kažnjivo. Društvom u kojem odrasta Špoljarov junak upravljaju pravovjernici regrutirani iz omladinskih organizacija i partijskih komiteta, suradnici tajnih službi i orga- nizacija. U vrijeme koje oprostoruje Špoljarov roman oni su brižno pazili da se u društvo ne uvuku elementi strane ideologije, bilo da je riječ o odijevanju, novim frizurama, glazbi, stranoj književnosti i slično. Posebno su ih smetali sadržaji gra- đanskoga individualizma u kojem su gledali izraze dekadencije i bolesti zapada, protiv čega su se borili dobro razrađenim mehanizmima i postupcima obrane i zaštite. Špoljarovu junaku sve su to razlozi za nelagodu i strah. Zato se povlači u sebe, a nemiri i slutnje sve više poprimaju oblike depresije. Štoviše, depresija nije samo sta- nje njegova duha i njegove svijesti, nego i opće stanje/slika cijele zemlje. U njegovim razmišljanjima Hrvatska mu se ukazuje kao „zapušteno groblje“ (…) sazidano od „suvišnih uspomena i trulih križeva, suhih trava i blagih sablasti iz ropotarnice“ 34 , kojoj treba „iščupati malo hrvatsko srce“. Još zlokobnije odjekuju njegove riječi: „I slomljen, bolesnik bez lijeka koji kao zarazu – kugu ili koleru nosi u vrućici i bunilu svoju Socijalističku Koloniju Hrvatsku, tu svoju tamnu stranu mjeseca, utvrđujemo više žalosno nego ljutito, kako sam zapravo osiromašen što svojom sudbinom pripadam malome narodu. Ta geografska i leksička reduciranost, ogra- ničenost (u slijepoj sam ulici, u klopci iz koje se ne može pobjeći), čini da su one svima vidljive i dostupne ljepote svijeta meni nedodirljive (ne nailazim na otiske svojih htijenja i ciljeva!) kao da se nalaze iza apsolutne neprobojnosti jednog sta- kleno-čeličnog zida – ili se one za mene u svojoj kobnoj pretvorbi rasplinjuju u ništa i zjape prazninom“! 35 Slike su to i riječi koje nisu mogle promaknuti čuvarima društvenih istina. Njihov odgovor, u obliku partijske direktive, bio je odrješit: riječ je o neprihvatljivoj ideologiji s kojom treba raskrstiti. A to je značilo: prokazati (zabraniti) i knjigu i njezina autora! Uz već spomenuta, još je nekoliko mjesta u knjizi koja svojim „društveno neprihvatljivim sadržajima“ nisu mogla promaknuti cenzorima društvenog pravovjerja. Primjerice, u tuđini Špoljarov junak pita svoga „susjeda, mladog studenta, ljupkog mulata“ da mu reče „postoji li neka zemlja koja se zove Hrvatska?“ Evo slike-odgovora: „Mladić se odmaknuo, privukao krajeve 34 Isto, str. 42. 35 Isto, str. 42-43.