Nova Istra

125 Ivan BOŠKOVIĆ XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU i njemu bliskima ne razbiju „individualističke njuške“ 14 , odani ideologiji kako je „pobjeda radničke klase konačna“. 15 Iz prisjećanja na susrete s mladom profeso- ricom, nazvanom Francuska Simbolika, i osobom podrijetlom iz „četvrti vila“ i „predratne privatnovlasničke idile“, otkrivaju se razlozi njegovih opterećenja. Za njihovo razumijevanja posebno je značajan razgovor o tome zašto nije član lite- rarnoga kružoka. Špoljarov junak – mladi literat ne krije joj da „prezire te naše spisateljske majmune koji pišu svoje lopatarsko-prugaške pjesmice i priče kao da iz kuharice pripremaju i peku palačinke“. 16 Niti ne pokušavajući prikriti svoj kritički i odbojan odnos prema društvenoj/književnoj praksi u kojoj je ideologija pojela život i književnost, uzvraća joj da u takvoj atmosferi ne želi biti pisac jer, kako kaže: „Pisac ako izbjegava kritiku svoga vremena kriv je za sve promašaje jednog društva i njegove polovične mjere jer ih svojom šutnjom i zaobilaskom podržava“, što mu savjest ne bi „odobrila niti dopustila“. Ako bi pak o tim „promašenostima pisao“ i ako ne bi želio biti „režimsko piskaralo“, svjestan je da bi nestalo „ugodnog života“ i da bi „mogao već pripremiti grubi drveni kovčeg za putovanje na Goli otok ili kupiti u antikvarijatu Sveto pismo da ga tješi na robiji kao Raskoljnikova“. 17 I ne samo to, doznajemo iz riječi koje slijede, ne bi izbjegao kaznu jer mu je i ocu priši- vena ideološka etiketa „sumnjiva intelektualca i opor-tuniste“ 18 koji će umrijeti od posljedica „vrlo brižnog oznaškog njegovanja“. 19 Premda njegovi susreti s profesoricom nisu urodili ničim čime bi potvrdio status osvajača među svojim generacijskim vršnjacima, „veza“ se nakon mature „raspa- la“, a njegova je „dosta putena ženska zvjerka“ 20 ubrzo postala, progovara u prvom licu i s mjerom sarkazma pripovjedač, „žena jednog socijalističkog pješadijskog kapetana“. 21 Iz fragmenata, kojima se hrani naracija, Špoljarov junak otkriva da su ga još kao gimnazijalca tretirali kao „anarholiberala i individualista“ ravnodušna prema, kako se to todobnim rječnikom govorilo, naporima radničke klase, što je u vreme- nu koje oprostoruje roman bila (dis)kvalifikacija koja je zahtijevala posebnu po- zornost čuvarâ društvenoga pravovjerja. Umjesto „slavoluka posvijetljelih parola i papirnatih zastavica“, ne bez primjetne ironije kazuje Špoljarov junak, njega je 14 Hrvatska balada , str. 15. 15 Isto, str. 15. 16 Isto, str. 18. 17 Isto, str. 18. 18 Isto, str. 29. 19 Isto, str. 29. 20 Isto, str. 31. 21 Isto, str. 33.