Nova Istra

122 XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Ivan BOŠKOVIĆ žalost, Mandićeva kritika (o prvome ) da je riječ o knjizi koju „nije lako dočitati, a i ne isplati se“ te da je „utrošio isuviše stranica da bi kazao relativno malo“ 3 te Tenže- rina „Kakav Orfejo, takva i muza“ o drugome , s dodatkom da je Špoljar u „naponu zrelosti i da je ovu moralističku skasku o kolegama po peru napisao lako, čitljivo, i u formalnom smislu, bolje nego ikad prije. Ali što se može kad neke pisce na- dahnjuju samo strasti za koje pero nije nužda. (…) Da su nam svi Orfeji bili takvi, danas hrvatska književnost ne bi ni postojala“ 4 , ostat će mjerom njihove književne recepcije u našoj književnosti i determinantama Špoljarova nadasve skromna mje- sta u hrvatskoj književnoj povijesti. Na potrebu drukčijeg čitanja i svojevrsnu revalorizaciju sugerira pak Milanja: „Iako i on (Špoljar) piše romane mimetičkog modela ( Mirno podneblje , 1960.), ja- mačno nam je zanimljiviji onim svojim romanima, odnosno romanesknom fazom koju karakterizira smjelost eksperimentiranja, reducirana fabulativnost, asocija- tivnost, esejistička kontemplativnost, egzistencijalistički sindrom straha, i opće- nito pokušaj sinteze egzistencijalističke patetike stvarnosno-(naturalističkoga) detalja i trivijalizacije s pozicije autsajdera, inače tako dragoga ‘krugovašima’, koji rađa nulti stupanj nadomjestka kao rezultat leskovarovske more zbog kategorije prošlosti , ili erotske rastrošnosti žene, ili pak – što je Špoljarova novina i posebnost – sindrom domovine , dihotomiziran polarizacijom domovina-tuđina, u kojoj pola- rizaciji romaneskna svijest propitkuje vlastiti osjećaj domovinstva kao egzistenci- jalnog horizonta koji znači kontekst za uspostavljanje odnosa“. 5 Mišljenja slična navedenima, tek s pokojom inačicom u detaljima, o Špoljaro- vim romanima izražava i Nemec u Povijesti hrvatskoga romana . Za Brod čeka do sutra (1958.; redigirana verzija 1969.) piše da je „žanrovski nedorečeno, blijedo i neizražajno“ djelo s „jalovim pokušajima psihološke analize i promatranja čovjeka u graničnim situacijama straha, neizvjesnosti i dileme“ 6 ; za Mirno podneblje (1960.) da je „neuspio društveni roman“ s neekonomičnom naracijom, nespretnom, punom ponavljanja i suvišnosti svake vrste“ 7 ; za Gvožđe i lovor (1968.) da je uspjeliji roman 3 Igor Mandić, Roman o ‘hrvatskom odgoju’ , u: 101 kritika , AC, Zagreb, 1977., str. 109. 4 Veselko Tenžera, Kakav Orfejo, takva i muza , u: Preživljuje dobro pisanje , Znanje, Zagreb, 1995., str. 165. 5 Cvjetko Milanja, Hrvatski roman 1945.-1990 ., Nacrt moguće tipologije hrvatske romaneskne prak- se , ZZK FF u Zagrebu, Zagreb, 1996., str. 54. 6 Krešimir Nemec, Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000 ., knjiga III, ŠK, Zagreb, 2003., str. 141. 7 Isto.