Nova Istra

121 Ivan BOŠKOVIĆ, Split O ŠPOLJARU, „HRVATSKOJ BALADI“, ČETRDESET GODINA POSLIJE Unatoč činjenici da je napisao nekoliko romana, pjesničkih i esejističkih knjiga – po čemu pripada plodnijim hrvatskim autorima – svojevrsna rezerviranost knji- ževne kritike i njezino neprihvaćanje, pokazuju da u književnosti, kao ni u životu, Krsto Špoljar nije imao sreće. U književnosti u kojoj su mnogi – s manje prava i razloga – zavrijedili bolje književno mjesto, njemu (kao da) je namijenjena – fu- snota! Ako ga se i spominje, onda je to rijetko, a i bilješke o njemu i njegovu djelu u književnim priručnicima i leksikonima ne samo da su nepotpune, nego su i površ- ne i književno-povijesno nepouzdane. U književnim povijestima uza Špoljara se vezuje atribucija „bilježnika tjeskobne stvarnosti suvremenog čovjeka“ i „opisivača njegove izgubljenosti i personificira- nih stvari koje su ga okruživale“, a uporišta njegova spisateljskog postupka nalaze mu u iskustvima francuskoga novog romana. 1 Istina, pa iako kritika nije pokazala veći interes za njegove romane smatrajući ih neuspjelima i neuvjerljivima, tek je izdvojila Vrijeme i paučinu (1971.) i roman-satiru Neprilike s muzom (1976.). Da podsjetimo, u prvome se Špoljar bavi stanjima čovjekove svijesti u kaotičnim dani- ma drugoga rata i nemirnom vremenu prvih poslijeratnih godina 2 , dok u drugome provokativnom gestom i jasnim satiričnim oštricama tematizira tjeskobnu sliku života u zagrebačkoj književnoj sredini pedesetih godina s nedvosmislenim asoci- jacijama prema nekima od njezinih moćnika i svojih književnih suvremenika. Na 1 Usp. Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti , knjiga III, SD-Marjan knjiga, Split, 2004., str. 243. 2 Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti , Naklada Pavičić, Drugo, znatno prošireno izda- nje, Zagreb, 2004., str. 491.