Nova Istra

319 Miroslav MEĐIMOREC KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI U ovom romanu djevojka pa žena i majka Jaka – koju pritišću i razdiru ratovi, mržnja, zlo – pesonifikacija je neugasle i neslomljive snage kojom se život, narod, pojedinac brane od zla. Ispovijedajući sudbinu, spisateljica Jake trudi se objasniti, rastvoriti i raščlaniti postupke i razloge svojih uvijek snažnih književnih likova, koji se grčevito trude sačuvati ljudskost. U tome Nevenka Nekić uspijeva. Roman Jaka monumentalna je, epska kronika života jedne žene koju je Bog ob- dario ljepotom i snagom duha – one su joj pomogle proći sve Scile i Haribde si- romaštva i neimaštine, mržnje i ratne okrutnosti, progonstva i kažnjavanja što su se svalile na Hrvate i prostor na kojemu žive. Jaka je snažna metafora bezbrojnih sudbina, sličnih, manje i više tragičnih sudbina žena, znanih – poput Kate Šoljić i male Vukovarke u plavom kaputiću iz žalosne vukovarske kolone – ili tisuća nezna- nih Jaka, majki, žena, sestara i kćeri koje su fizičkom i duhovnom snagom, vjerom i ufanjem pobjeđivale sotonsku bezobzirnost ideologija – fašizma, nacizma i ko- munizma – ideologija koje su se u dvadesetom stoljeću sukobljavale, prevladavale i oblikovale sav naš život. Ispovijed devedesetogodišnjakinje gorak je prikaz života jedne žene, života obremenjenog poviješću i ratom, opterećenog nedaćama politike, ideologija i krvoprolića. U povijesnom košmaru i mori, paklu i potonuću svega ljud- skoga pobjeđuje neslomljiva, životna snaga ljubavi i obrana života personificirana u osobi Jake. Nakon svih okrutnih udaraca sudbine, zajednički zagrljaj muža koji se vraća iz zeničke tamnice, kćeri i žene pripovjedačice ove tragične životne priče i nosivog stupa obitelji, nadonosan je svršetak i početak novoga ciklusa života koji bi mogao biti sretniji/ljudskiji od proživljenoga. Bogatu životnu ispovijed devedesetogodišnjakinja u monološkoj formi prenosi mlađoj slušateljici – cijeli je roman snažno dramski intoniran i darom iskusne starije dramske glumice lako bi se mogao pretvoriti u snažnu monodramu. Prevladavajuća boja glasa, ton, timbar te ispovijedi žal su mlade žene, djevojke za početkom, za dje- tinjstvom, za neopterećenommladošću, sretnim životom prepunim obećanja i nade. „U meni je još živjela moja mladost, zatvorena, neispunjena.“ (str. 165) Povijest, politika, rat, ideologije, nasilje, zločini, bešćutnost, nečovještvo i okrut- nost oduzeli su joj mladost, zapravo odredili cijeli život, prisilili je na otpor, borbu, samoodržanje, očuvanje života, muža, djeteta, obitelji, vjere i smisla. Jaki su zle sile povijesti ukrale sretno djetinjstvo i prisilile je na pokretanje svih životnih mehani- zama obrane koji su joj genetski bili urođeni, koje je osvijestila i njima se odlučno i smjelo stala braniti. „Samo znam za nož u srcu koji mi je zauvijek prerezao život na dva dijela – na mojih prvih četrnaest godina u toplom južnom gnijezdu i na ostatak koji se prote- zao tamo-amo po Bosni i Slavoniji. Nigdje više nije bila prava moja kuća, dom moj. Stalno sam imala osjećaj privremenoga, tuđega. Stalno sam se vraćala na uspomene