Nova Istra

312 PRILOZI O ZAVIČAJU Neven SESARDIĆ partija izgubila svoju svrhu i da joj je sada mjesto u muzeju. Neću vas držati u napetosti oko toga što se nakon toga dogodilo. Ukratko, Partija nije pristala otići u muzej. Uredništvo Naprijeda raspušteno je, a tjednik ukinut. Gu- šte Šprljan je nakon baraže javnih napada i osobnih uvreda počinio samoubojstvo. Glavni urednik Dušan Diminić drugi je put isključen iz Partije, a Berto nije ni čekao odluku, već je sam vratio partijsku knjižicu. Poznato je da se bivše partijce često tretiralo gore od onih koji nikada nisu bili komunisti. Biti puki „neprijatelj“ znalo je biti bolje nego biti obilježen kao izdajnik revolucije. Uslijedilo je doba bez posla, bez bivših prijatelja i ikakvih jasnih izgleda za budućnost. Berto opisuje: „Odjednom su mi svi stari poznati drugovi otkazali pozdrav na ulici. Nitko se sa mnom nije htio zaustavljati i razgovarati. Svi su bježali od mene i okretali mi leđa, osim vrlo rijetkih iznimaka i to u situacijama kad ih nitko nije vidio.“ Nastupilo je prvo razdoblje duge hrvatske šutnje. Jedan od najpoznatijih hrvat- skih književnih kritičara i novinara rekao je mnogo kasnije da su gašenje Naprijeda i kažnjavanje novinara „utjerali toliki strah u kosti hrvatskoj inteligenciji (akadem- skoj, političkoj, humanističkoj, medijskoj...) da se, u vrijeme kad je grmilo, nitko kod nas nije bio usuđivao ništa zucnuti antikomunistički“. Aristotel je definirao hrabrost kao vrlinu koja je sredina između kukavičluka s jedne strane i nečeg što bismo mogli nazvati ludom smjelošću s druge strane. Ako je Berto u vezi s tom vrlinom znao ponekad „zgriješiti“, bilo je to uvijek u onom drugom pravcu. Ali nikada nije tražio veliku hrabrost od drugih ili im zamjerao ako se baš nisu pokazali. Na primjer, u jednom tekstu spominje kako su neki kritizirali Krležu „zato što 1971. nije odlučno stao na stranu svoga naroda i ništa nije učinio da pomogne žrtvama totalitarizma“. Berto ga ovako brani: „Pitam se: što je Krleža mogao učiniti više no što je učinio svojim ukupnim djelom? Pa i on je čovjek koji ima svoje strahove i svoje obzire. Zašto bi morao biti heroj?“. Tipičan Berto! Tako strog i zahtjevan prema samome sebi, a blag i pun razumijevanja za slabosti drugih. Eto, to su bile samo neke crtice iz bogatog i neponovljivog života Berta Črnje, dje- čaka iz Žminja, čije je odrastanje bilo prekinuto ratnim vihorom i koji tada sigurno nije mogao slutiti kakve će kataklizmičke promjene njegov svijet uskoro doživjeti. I kasnije, kao mladić, prolazio je kroz mnoga teška iskušenja koja su lomila ljude, ali je uvijek ostao uspravan i s netaknutim ljudskim integritetom. Tragična su to bila vremena i mnoge sudbine, ali bila je to i prilika za neke ljude, poput Berta, da dokažu kako su dorasli i najtežim izazovima i da pokažu od kakvog su materijala sazdani. Stoga ima puno istine u onome što je 1944. godine rekao kardinal Alojzije Stepinac: „A ipak bismo prije morali zahvaljivati Bogu, što nam je dao da živimo u ovako teškim vremenima. Jer baš u takvim prilikama mogu pojedinci da pokažu najljepša svojstva svoje duše.“