Nova Istra

299 Maja PROFACA STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI strogim pravilima.“ 13 Pritom je jezik jedno od osnovnih sredstava kojim sređuje- mo utiske fiksiranjem pojedinih sadržaja koji tako za nas dobivaju smisao. Ono o čemu ovisi konkretno značenje koje za nas može posjedovati pojedino iskustvo ili predodžba kontekst je cjelokupnog sustava, mreže mnogostrukih veza kulturnog simboličkog naslijeđa, ali i osobnih iskustava pojedinca. Zadatak je jezika uobličiti i srediti čulne utiske, dajući im trajnost i smisao. Jezik, piše Cassirer, „započinje tek tamo gdje prestaje neposredan odnos prema čulnom utisku i afektu.“ 14 Uvijek dijelom svijeta djelovanja, on odražava aktivni interes za opaženo koje artikulira, kako smisleno, tako i vrijednosno. Isto tako, parafraziramo li Cassirera, bez kritičkog i teorijskog mišljenja „ne živimo u svijetu ‘stvari’ i njihovih ‘svojstava’ koliko mitskih potencija i sila, demonskih i božanskih likova.“ Pritom ne dolazi do razdvajanja opaženog i subjektivnih osjećaja, kao ni do razlučivanja elemenata i razloga. Poput mitske svijesti, svijest je zaposjednuta predstavama. Za nekritičku uronjenost u medijski posredovanu stvarnost može se stoga primijetiti ono što Cassirer govori o mitskoj slici koja „kada se pojavila, nije shvaćena kao sli- ka, kao duhovni izraz već je tako urasla u opažanje stvarstvenog svijeta ‘objektivne’ stvarnosti i objektivnog zbivanja, da se javlja kao njihov integralni dio.“ 15 Za Cassirera je opažanje posredovano i uslovljeno strukturnim principima poje- dinih simboličkih oblika. Ono što donosi konstantnost u svijet pojava kao bitan dio procesa opažanja i poimanja jest jezik. Pritom se ne radi o osjetima koji naknadno dobivaju značenje, već je samo opažanje vid duhovne artikulacije. Poimanje kao na- čin duhovnog preoblikovanja sadržaja artikulira se iz sjećanja u kojem se smjenjuju precizne i rasplinute predstave ili dijelovi. Upravo je ta rasplinutost predodžbi za Cassirera preduvjet pojma na način koji omogućuje preoblikovanje duhovnog sa- držaja spajanjem različitih momenata i proturječnosti. „Činjenica da se svagda pro- mjenjive i sasvim fragmentarne i krnje datosti opažanja ipak spajaju u cjelinu nekog ‘predmeta’“, piše Cassirer, „omogućena je samo time što ih ne uzimamo kao obične fragmente, nego na njih gledamo kao na nešto što pripada jedno drugom, dakle, smatramo ih za razne izraze jedne određene cjeline smisla.“ 16 Za medijski posredovanu stvarnost karakteristična je sve izraženija posredova- nost predstava koje su dijelom našeg sjećanja i znanja koja sadržaj dobivaju iz već prerađenog materijala čije je značenje, o čemu je već pisao Barthes, obično već osiro- mašeno. Pritom je došlo do takvih rekonfiguracija polja u kojima se javlja percepcija, 13 Isto, str. 33. 14 Isto, str. 122. 15 Ernst Kasirera, Filozofija simboličkih oblika , Drugi deo: Mitsko mišljenje , Novi Sad: Književna za- jednica, 1985., str. 226. 16 Isto, Treći deo: Fenomenologija saznanja , Novi Sad: Književna zajednica, 1985., str. 281.