Nova Istra

261 Božica ZOKO STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI cvjetni uskrs hrvatske Plejade ... Hrvatskoj koja ni- kad neće ostarjeti dokle bude riječi tog, kako ga je netko nazvao, motora hrvatske književnosti, a zvahu ga i Rabbi. I doista, snijeg je procvao krva- vim cvjetovima Josipa Jovića na Plitvicama. S tom tada krvlju procvalomHrvatskom Zrinski i Fran- kopani dobili su papirnatu novčanicu od pet kuna, zelenoplave boje, koja je brzo izišla iz optjecaja. Na vukovarskom je križu upisana njihova sinta- gma o poštenom zginuću koje osigurava da se živi navik . Obnovljena je i prelijepo odjenuta garda Zrinskih u Čakovcu. Postoje ženske udruge koje nose ime Ane Katarine Frankopan Zrinski, ali ni- smo sigurni koliko su njezine članice i predsjedni- ca upućene u život te naše grofinje za koju Zahar još kaže: – Njezin pronicav um dobro je razabirao sredstva, koja bi mogla voditi cilju; ali su nesretne okolnosti na put stajale njezinim pothvatom. Duho- vitost njezina, veća od tjelesne joj krasote, učinila ju je vrstnom za razgovaranje s diplo- mati. No svi ovi krasni duševni darovi bili bi uzalud, kad bi joj žensko srce uzdrhtalo bilo pred veličinom radnje, kad bi se strašila djela il posljedica. Bila je odvažna, neustrašiva, dapače korila je neodvažnost mužkaraca. Niti u ono strašno vrieme, gdje je mogla očeki- vati svako zlo, nije strah nahudio njezinu duhu; nego silna ljubav, koju je osjećala kao supruga, kao majka i sestra. Izgubila je one mile predmete, uz koje je u ovom trostrukom svojstvu dušom privezana bila, i kad joj je taj gubitak slomio duh, dokazala je krasnu nježnost žene . Koliko danas među nama ima odvažnosti, neustrašivosti, krasne njež- nosti, silne ljubavi... ili barem ono što Tin zove – prezrenom gizdom tijela koja je uvijek proizlazila iz duha (holog gosta – namjerna Tinova igra riječima s engleskim značenjem – holy ghost !) – i danas proizlazi, i to ni sve manekenke ni loše i dobre glumice ovoga svijeta ne mogu promijeniti – svatko neka sam traži odgovor. U ramu ovog ovećeg proslova ipak ćemo staviti i završne riječi Tadije Smičiklasa pročitane u narodnoj čitaonici na Rieci... – Kušao sam, milostive slušateljice, da u ovu našu skupšti- nu dovedem duh naše Katarine Frankopanke. To mi je slabo pošlo za rukom. Al’ veliki duh njezin ipak je koraknuo dva tri puta po ovoj dvorani: a najprije ga je oćutilo vaše mehko srdce, vrle Hrvatice. Ako li ga vi na srdcu svome ponesete, neće ga nitko bolje od vas dalnjemu potomstvu hrvatskomu predati. I mi ćemo se ovdje svim svojim duhom i dušom predati vama, dragi čitatelju i čitateljice, i naš naslov ovoga prisjećanja ide u red popularizovanja (lat. populus – narod!), znači ponarođivanja onoga što jest danas