Nova Istra

247 Žarko PAIĆ STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI ja pretpostavlja mogućnost da se mjesto razlike uistinu „događa“, da je pokretno, da stvara čitav niz osjetilnih reakcija kao podražaja na ono što nije niti pojam, niti ideja, ali ipak na bitan način određuje događanje pojavnoga lika. U slučaju modernoga ili postmodernoga lika kapitalizma nemoguće je plošno utvrditi da je umjetnost u znaku inovacije i ironije, autonomije i suverenosti djela-događaja, a da se ne opiše što uopće kapitalizam„ima“ s iskustvom uzvišenoga, osim čudovišne praznine u sa- mome bitku. Ideja kapitala jest, doduše, pokretač svjetske povijesti u ekonomskome smislu. Ali unutarnji je pokretač nešto demonsko i dubinsko – volja za moć u for- mi želje za uvećanjem vrijednosti objekta. Sublimni objekt kapitalizma jest upravo onaj objektil bez objekta . U suvremenoj umjetnosti u formi konceptualizma određuje se negativno kao subjektil ili piktogram u procesu označavanja. Kapitalizam stoga predstavlja mjesto razlike-raskola ( difference-différend ) između uma i osjetilnosti. Razlog leži u tome što nadilazi sve moguće prijepore i usađuje se u bit tehnosfere kao tamna strana mjeseca. No, ima ipak samo jedan bitan nedostatak u dosad rečenome. Odnosi se na „su- bjekt“ događanja koji Max Scheler vidi u liku buržuja ili kapitalista bez kojeg na- vodno nema kapitalizma. E, u tome je „stvar“. Kapital, međutim, postoji kao ideja i nakon što društveni odnosi eksploatacije rada iščeznu kao politička prepreka u razvitku sustava i okoline. On se realizira u formi koja je uvjet mogućnosti moder- noga društva u svim svojim preobrazbama. Forma se naziva korporacijom. Ona ima strukturu emergentne mreže bez središta i rubova. Istinski lik i forma suvremene umjetnosti nije više ništa umjetničko i ništa filozofijsko, već nešto što je rezultat tvorbe tehnoznanosti i njezinih eksperimenata s umjetnim životom ( A-Life ). Mi- šljenje i proizvođenje-stvaranje ( poiesis i creatio ex nihilo ) postali su u doba tehnos- fere konstrukcijom„novoga“. Kada ni filozofija ni umjetnost više ne podaruju svijetu mito-poetsko opravdanje njegove nesvodljive ludosti, o kojoj i sv. Pavao u Poslanici Korinćanima (1 Kor, 1, 28) govori s ushitom kako Bog „izabra lude svijeta da po- srami mudre“, preostaje samo tehnoznanstveno mišljenje i proizvođenje-stvaranje iz Dionizova oka, kojim mahniti bog gleda samoga sebe. To je mjesto prazno. Na njemu se događa nešto posve drukčije od metafizičke povijesti svijeta kakvu smo proživjeli i o njoj još uvijek govorimo kao o zlatnome dobu. No, suvremeni buržuj ili kapitalist-poduzetnik ( entrepeneur ) samo je, kako je to dobro znao Marx, karak- terna maska ideje kapitala. Kada tehnosfera preuzima ovlasti znanosti i tehnologi- je čiste nematerijalnosti u kojoj se odvija avantura digitalnoga doba kibernetičkih strojeva, tada je jasno da, umjesto umjetnosti, imamo još samo estetsku proizvodnju objekata. Mreža lijepih privida dizajniranoga svijeta zadivljuje glatkim površinama i dosađuje gubitkom dubine. Poput kapitalizma bez kapitalista, tako se i suvremena umjetnost sve više odvija kao estetski pogon bez subjekata. Jer ako uistinu danas