Nova Istra

180 GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ boravku, zaprijetivši mu da će, ako i dalje bude nemiran i ako joj bude smetao, mrtvi preci koji su lutali po čitavoj kući doći tražiti ga da im položi račune. To je iskustvo za književnika od izuzetnoga značenja od Treće ostavke do Sto godina samoće . U prvoj priči glavni je junak sedmogodišnje dijete koje je umrlo od tifusa i koje se nalazi u stanju između života i smrti. Ono i dalje nastavlja rasti i postaje svjesno svojih novih mogućnosti i ograničenja. U razdoblju od osamnaest godina, koliko traje njegova smrt – život ili život – smrt, lik doživi tri uzastopne smrti, sve dok se ne pretvori u apstraktnog mrtvaca, u duha. U Lišću na vjetru , autorovu prvome romanu, dijete koje sada ima jedanaest godina sjedi u fotelji i, zapanjeno, susreće se oči u oči s truplom liječnika iz Maconda, koji se bio ubio. U pripovijetki Netko remeti ove ruže dijete je duša oslobođena tijela. Ona želi uk- rasti buket ruža kako bi ga stavila na svoj grob. Dijete je živi mrtvac, duh, ali njegov svijet i njegove kretnje još su uvijek ograničeni. Tek u Sto godina samoće taj autorov alter ego , koji je u svakom pogledu narastao, ima svoj svijet i njegovu samodostatnu viziju, uspijeva prekoračiti životne granice i postići besmrtnost, vidjeti drugu stranu stvari; postaje prorok, pjesnik, izumitelj i pripovjedač. Jer, on je taj koji u romanu piše roman na sanskrtu. Tek na kraju priče doznajemo da je pravi pripovjedač u romanu Melquíades i bu- dući da je već više puta umro, pretpostavlja se da je riječ o pravome duhu koji, ipak, čvrsto stoji na zemlji i koji je, zahvaljujući neprestanim iskustvima sa smrti, postigao punoću i bistrinu svojih vizija. To jest, dijete – mrtvac ili dijete koje se suprotstavlja smrti iz prvih pripovije- sti Gabriela Garcíje Márqueza napredovalo je sve dok nije postalo Melquíades koji konačno na uvjerljiv način uspijeva ući u carstvo mrtvih. Možda upravo na način na koji je više nego jednom poželjelo ući dijete zvano Gabito dok je sjedilo u fotelji nasuprot duhovima bake Tranquiline. García Márquez je u jednom intervjuu otkrio da je početni prizor iz romana u kojemu se prikazuje pukovnik Aureliano Buendía kako kao dijete s ocem ide vidjeti prenošenje njegove vlastite uspomene dok je hodao ulicama Aracatake, držeći za ruku djeda. Ne samo taj početni prizor nego i čitav roman, svi likovi, sve priče i svi prirodni fenomeni, kao i mitsko mjesto Macondo imaju uporište u stvarnosti, u ne- kom članu književnikove obitelji, u doživljajima njegovih mnogobrojnih prijatelja, u popularnim legendama ili u osobnostima iz lokalne i nacionalne povijesti.