Nova Istra

338 POLITIKA I POLITIČARI Ivana ŠOJAT KUČI I RIJEČ TIJELOM POSTADE... U ljudskome svemiru, da bi nešto dobilo težinu, pravo glasa, mora se utjeloviti u jasno definiranim fizičkim okvirima, progovoriti, organizirati se u sustav koji obe- ćanjima i sankcijama manipulira kao kočijaš mrkvom i kandžijom. Mora duboko u sebi nositi zalihu pokretačke snage, goriva koje će ga održavati na životu. Mora imati interes, ono nešto čemu stremi od politike nerazdvojan pojam političke zajednice: klana, plemena, plemenskog saveza. Boljitak kao svjetionik prema kojemu navodno kolektivno vrludamo. A kako cilj u konačnici ipak ne bi opravdao sredstva, politika je u začetku bila i razmjerno dugo ostala u trajnom odnosu s moralom i religijom. Sve do Rimljana i njihova skretanja prema antropomorfizmu i kultu vladara kao svekolikog spasitelja i čovjeka koji na nekakvu atu, mitski gotovo uvijek bijelom, neuku gomilu (stado) vodi ka svijetloj budućnosti. Geopolitičkoj. Tu je, u toj povi- jesnoj točki, valjda došlo do sudbonosnog pucanja, raskola koji je ideju odijelio od kršne ideologije, poljuljao čitav koncept politike o kakvoj su zborile grčke mudre glave poput Platona i Aristotela, koje su globalnu brigu o općemu dobru postavljale ispred individualnog traganja za srećom i duševnim spokojem. I tu se nije stalo. Po- litika koja je moralne predloške i do tada crpila iz nezemaljskim nadahnutih religija, carskim žezlom Konstantina Magnusa religiji je dodijelila mjesto prvoga savjetnika, promaknula ju u kalup prema kojemu će se prilagoditi. U kršćanstvu koje će se se- dam stoljeća kasnije raspuknuti na Istok i Zapad, Konstantinu će njegova odluka na istočnoj polutki prepolovljena križa donijeti svetačku čast i štovanje. NEBO NA ZEMLJI I dobili smo piramidu, presliku Henokova Carstva nebeskog na Zemlju i vladare koji stoluju nad masama. Kao Bog nad kristalnim morem. Dobili smo dva svijeta – onaj u kojem caru pripada carevo i drugi u kojem je Božje Božje. Baš kao što Novi Zavjet prvi put u povijesti ljudskoga roda religijsko područje jasno razgraničava od političkog. Uzajamnost se, međutim, nipošto ne dokida. Na kršćanskome Zapadu tako nastaje nauk o dvije vlasti: jednoj koja bdije nad dušama, a druga nad propad- ljivim svijetom izvanjskog blještavila. I dogodio se zapravo paradoks: zemaljski kra- ljevi pomazani blagoslovom predstavnika Kraljevstva Nebeskog, zaštićeni (dakako prividnom) simbiozom s Gospodarom nad narodima (a time i kraljevima), omogu- ćili su diktaturu u skučene ljudske okvire zgurane „istine“. Religija koja je službeno propovijedala slobodu izbora počela je mrak Srednjega vijeka kao svjetlokazima straha obasjavati lomačama. Znanje je pretvorila u neprijatelja, tiho i bolno počela porađati vlastita neprijatelja: sekularnost kao okljaštrenu nakazu nakaze u koju je izrasla.