Nova Istra

280 POLITIKA I POLITIČARI Jelena LUŽINA nu imao sve: i ovce i novce, i podrijetlo i dinastiju, i stil i intelektualne kapacitete, i savršenu ženu i ljubavnice non plus ultra , i – najvažnije, strasnu volju za moć (rekao bi Nietzsche) – šefom njegova ureda za odnose s javnošću i šefom ekipe koja se bavila pisanjem predsjednikovih govora postao je sjajni novinar Pierre Salinger. Prelistala sam ponovno njegovu memoarsku knjiga „With Kennedy“ i opet se dala šarmirati „kamelotskom“, tobožnjom jednostavnošću kojoj je taj divovski politički mehani- zam dugovao svoje sveukupno funkcioniranje. A Kennedyjevi su ga politički govori plasirali u javnost zavodnički efektno, jednostavno, gotovo lakonski. Sve je, zapravo, izgledalo nestvarno lako, jer je sam Kennedy bio izvrstan medij: osoba iznimne za- vodljivosti i još iznimnijeg glumačkog dara, tip kojemu je uistinu bilo teško odoljeti. Evo primjera: „ My fellow Americans : ne pitajte se što će vaša zemlja učiniti za vas – pitajte se što vi sami možete učiniti za svoju zemlju“ – iz inauguracijskoga govora, 21. siječnja 1961. „Odlučili smo u ovoj dekadi otići na Mjesec i učiniti niz drugih stvari, ne zato jer je to lako već zato jer je teško, jer je izazov ono za što smo se opredijelili i jer želimo pobjeđivati vlastite izazove...“ – iz glasovitog „Mjesečeva govora“, 1962. O onome „ Ich bin eine Berliner “ da ne govorimo. Bio je taj Selinger pravi virtuoz. * * * Uistinu ne znam tko su „ghost-writeri“ iliti kripto-skriptori zaduženi za govore naših/ovdašnjih prvo-treće-sedmosvećenika političke moći. Ako je suditi po rezul- tatima – naime, po verbalnom/narativnom mimezisu u koji su zapakirani njihovi politički programi (ne baš jasni!) – bilo bi uputno ove ne-osobito-spretne pisce što prije zamijeniti nekim vještijima i bolje obučenima. Ili bi, možda, najprije trebalo dotjerati same političke programe, putem kojih bi njihovi šefovi, ovdašnji izvršitelji političkih radova (na svim razinama) iskazivali svoju evidentnu volju za moć? A možda bi i te šefove valjalo zamijeniti? Ne slijedim baš pozorno disperziju ovdašnjega političkog diskursa, ali mi se neke njegove emanacije čine neprimjerenima, čak i neinteligentnima, već na prvi pogled. Kako nas uopće zavesti prilično olinjalim prizivanjem prošlosti i posve difuznim, naglašeno retoričkim (PR-ovskim) obećanjima o budućnosti? Za koju je sve sigur- nije kako je imamo sve manje. I kako je sve nesigurnija.. Ciceron je, opetujmo, vjerovao i dokazivao kako moć prave/autentične politike uvijek počiva u djelotvornosti njezina diskursa. A ovi naši politički dobitnici i gubit- nici? Vrijedi li ih, uopće, komentirati? „Dokle ćeš još zlorabiti, Katilino, našu strpljivost? Koliko će još tvoje mahnitanje