Nova Istra

279 Jelena LUŽINA POLITIKA I POLITIČARI očekivanja, prizivanju svakakvih demona i njihovu anatemiziranju, opscenosti, us- hićenosti, promicanju empatije koja – kad je o politici riječ – umije preskočiti u kolektivno ludilo u kojemu zna sudjelovati po više desetaka tisuća ljudi. Oba su ova diskursa romantična jer se zapravo postvaruju kumuliranjem „sanjarskih“/„za- mišljenih“ i posve nadstvarnih „slika“ koje s objektom žudnje – dakle MOĆI KAO TAKVOM – gotovo ništa ne vezuje. I zaljubljenik i politički simpatizer, istomišlje- nik ili sljedbenik – pri čemu se, barem kad je riječ o ovomu posljednjem, analogija sa zaljubljenikom nameće sama – dragovoljno se potčinjavaju uvjerenju kako je Drugi (naime: protagonist diskursa) njihovo Dobro i njihovo Znanje. Njihov Smisao i njihova Istina. I Zaljubljenik i Politički istoimišljenik (o sljedbeniku da i ne govo- rimo) naprosto žive od potrebe da vjeruju u istinitost diskursa koji ih osvaja. Oni, naprosto, žude da budu osvojeni i da se potčine osvajaču. Cijeli se antički teorijski sustav, poglavito Platonov i Aristotelov, temelji na iznim- no važnom pojmu mimeze, stvaralačkog oponašanja stvarnosti, koje je zapravo bit umjetnosti. UAristotelovoj je„Poetici“ precizno objašnjeno kako se oponašanje može postvarivati ne samo akcijom/djelovanjem već i samim govorenjem – uvjeravanjem. U politici, baš kao i u ljubavi, drugoga se snubi uvjeravanjerm – što sugestivnijim, to učinkovitijim. Govor je, također, djelovanje, koje ima silnu, gotovo nemjerljivu moć. U kazalištu se to danas zove – govorna radnja. U politici se zove debata, ponekad i miting. Svi veliki retori ovoga svijeta znali su se okoristiti moćnim, gotovo ubojitim oruž- jem govora. Ciceron je govorom, rekli smo, a ne mačem dotukao Katilinu. Marko Antonije govorom je ubio Bruta – ruka koja je pritom bodež zabila u Brutovo srce bila je tek banalna tehnička sprava anonimna vlasnika. Ovakvih bismo primjera mog- li redati do u nedogled. Svi su veliki govori svjetske književnosti – zapravo – eminentno politički. Njihov je pravi cilj mimeza, djelovanje, akcija. Književnost je oduvijek bila politički senzibi- lizirana bez ostatka, iako baš svi veliki pisci to nisu voljeli priznavati. Uostalom, pis- ci su oduvijek voljeli koketirati s „kakanijskim sindromom“ onoga Musilova Ulricha Bezprezimenjakovi- ća, fatumskog „čovjeka bez svojstava“ koji uživa u svome pro- finjenom cinizmu i prilično povlaštenu statusu sumnjičava promatrača takozvane zbilje, kojom se pak ne bi bavio na razini prakse. Već samo na sigurnoj razini govora. Pa je zato pisac, a nije političar. Ali su zato pisci političkih govora – što je profesija per definitionem i nije od jučer! – itekako umjeli baratati Aristotelovim postulatom μ ύ ϑος μιμησι ϛ , pa onda njime govor djelotvorno pretvarati u oružje. Nakon što je, 1961. godine, onoga suhog golfera Eisenhowera na mjestu američ- koga predsjednika zamijenio karizmatični John Kennedy, 44-godišnjak koji je uisti-