Nova Istra

263 Dragutin LUČIĆ LUCE POLITIKA I POLITIČARI riječ o „duševnom stanju”, odnosno svojstvu koje se nužno stječe u politici, dakle u području javnog koje se poistovjećuje s prostitucijom (dakle, s područjem „plaćene ljubavi”), štoviše legaliziranom prostitucijom, pa i u zemljama poput naše, u ko- jima prostitucija (još) spada u ilegalne (uslužne) djelatnosti. Kao i u slučaju„slijepog putnika” nije vjerojatno da će se pronaći jedinstven primjerak potpunog podudara- nja „zbiljskog” i „duševnog stanja” („da” i „kao da”), iako, barem načelno, tako nešto nije nemoguće, štoviše, od nekog vremena postalo je poželjno, priželjkuje se, pa se prema potrebi i izmišlja da bi se tako nešto još nazvalo i javnim mnijenjem. Naime, tako se ponaša svjetina, ali i njezini uvijek budni glasnogovornici – demagog nikad ne spava, u stalnoj je pripravnosti, samo čeka dobru priliku, a svaka je prilika dobra. Slijedi još jedan mali korak da bi se s prijezirom, privremeno, jer sve je tu ipak tek privremeno, fiksiralo kako je „sve samo kupleraj”. Teza II. Ne duguje li demagog sebe upravo toj disproporciji između riječi i zbilje, gramatike i realiteta. Se non è vero, è ben trovato? – ta tipična levantinska buffonerija čini se zapravo najkraćommogućom formulom, esencomdemagogije. U tom svijetlu dema- gog je tek opsjenar, prevarant, lažljivac,manipulant, zavodnik, štoviše javni zavodnik, demagogija se drži za neku osobitu vrstu javnog, ritualnog, službenog zavodništva s cijelim arsenalom paralogizama, amfibolija, analogia entis, s proturječjima, ap- surdima, paradoksima, aluzijama, iluzijama i aporijama, neistinama i poluistinama, lažima, disonancama, kadencama, fatamorganama, fetišima i kumirima, simulakru- mima i fantazmama, sofizmima... Legendarni, ali već od tolike upotrebe pomalo već izlizani primjeri sofizama kakvi su Zenonov o „Ahileju i kornjači” i „Jedan Krećanin kaže da svi Krećani lažu.”, i njima nalični iz gimnazijske Logike ili nekog sličnog priručnika za studente filozofije i entuzijaste duhovnih naslada, trebali bi biti potvr- dom ove levantinske mudrosti koja se širi na cijeli globus. Naravno, takvo mnijenje prate uobičajeno moralno zgražanje i moralističke osu- de – Augustin Ujević, koji je postao Tin, onako kako je Saul postao Pavao, rekao bi s neskrivenim čuđenjem: Danas?! Onako kako nije skrivao zaprepaštenje – ili je to ipak bila samo poza? – da je jedan Majakovski sebi oduzeo život: „Zbog jedne žene?!”. Teza III. Nije li dotično istumačenje u stvari ipak prekratko? Ne izlazi li se tako s pitanjem na kraj i prije no što se s njim zapravo ozbiljno i započelo? Što ako stvar uopće ne stoji tako kako je do sad u kratkim crtama iscrtana? Što ako se nazor na svijet, što ga de-