Nova Istra

173 Sibila PETLEVSKI OPTIMIZAM pod naslovom Biologija kao ideologija. Doktrina DNK 5 , u poglavlju „Znanost kao društveno djelovanje“, Lewontin na pristupačan način – popularnoznanstvenom retorikom – ponavlja ono što je ustvrdio već ranije, početkom osamdesetih, u tek- stovima poput„Organizam i okružje“ ili„Organizam kao subjekt i objekt evolucije“ 6 . Bilo bi naivno tvrditi da Lewontin nema svoju „ideologiju“ znanosti. U temeljima te ideologije jest dijalektička metoda što, već samo po sebi, izaziva neistomišljenike na odgovore pojačane retoričke dimenzije. Podvrgnemo li Lewontinove novije tek- stove književnokritičkoj analizi, ustanovit ćemo da je suradnja s Gouldom na an- tologijskome tekstu „Spandrili Svetoga Marka“ ipak bila nenadmašna. Lewontinov pristup znanstvenoj prethodnici je dijalektički: to je pogled na evoluciju mišljenja vezanog kako uz biološke fenomene, s uvažavanjem Darwina, tako i uz društvene fenomene, s uvažavanjem Marxa. Gould je u tome suradnome dvojcu prvenstveno zastupnik pristupa koji sam naziva „povijesnom znanošću“, nasuprot „eksperimen- talno-predskazujućoj“ znanosti. U poglavlju pod naslovom„Čitajući Darwina, čita- jući prirodu“ 7 , Carolyn R. Miller i S. Michael Halloran objasnit će zašto analiziraju „Spandrile“: „Naša je svrha u ovome ogledu istražiti ‘Spandrile’ kao ilustrativni primjer povi- jesnoga modusa. Naš pristup vodi podrijetlo iz klasične retorike, s posebnom pa- žnjom posvećenom aristitelijanskome pojmu ethosa. Mi pretpostavljamo da odnos pojedinog znanstvenog rada s njegovim intelektualnim pretečama ima središnju važnost za ethos djela, u smislu da je to artikulacija bitne intelektualne zajednice. Pokušavamo pokazati da, za razliku od radova eksperimentalno-pretskazujućih znanosti, ‘Spandrili’ daju prednost određenom tipu tekstova i uspostavljaju autori- tet kroz proces njihova interpretiranja. Mi tvrdimo da, kao primjer povijesne zna- nosti, ‘Spandrili’ uspostavljaju ethos za koji je usklađenost s Darwinovim djelima krucijalna, i da taj potez čini povijesne znanosti srodnima onome što Foucault zove ‘diskurzivnim poljem’, te na taj način problematizira sam koncept ‘znanosti’, a samim tim i ‘retoriku znanosti’“. (Miller & Halloran 109) Za Goulda je Darwin „povijesni metodolog“ koji je učinio evolucijsku teoriju uporabljivom, dapače, Gould svoj stav i poopćava tvrdeći da je utjecaj evolucijske 5 Lewontin, R.C. (1991.) Biology as Ideology: The Doctrine of DNK , Anansi Press Limited, Con- cord, Ontario. 6 Lewontin, R.C. (1982.) „Organism and Environment”. U: Plotkin H.C. (1982.) Learning, Development and Culture , Wiley, New York, 151-170; Lewontin, R.C. (1983.).„The Organism as Subject and Object of Evolution”, Scientia , vol. 188, 65-82. 7 Miller, C.R. & Halloran, M. (1993.) „Reading Darwin, Reading Nature; or, on the Ethos of His- torical Science”. U: J. Selzer (ur.) Understanding Scientific Prose . (1993.)The University of Wiscon- sin Press, Wisconsin, 107-126.