Nova Istra

172 OPTIMIZAM Sibila PETLEVSKI mozaik tako „razrađen, harmoničan i svrhovit da nas dovodi u napast da ga počne- mo promatrati kao polazišnu točku u svakoj analizi, u neku ruku kao uzrok arhitek- ture čiji je dio. Ali to bi“ – nastavljaju – „izvrnulo ispravni put analize. Sistem po- činje arhitektonskim ograničenjem: nužnošću četiriju spandrila i njihovih ušiljenih trokutastih oblika.“ Pojednostavljenno rečeno, Gouldova i Lewontinova teza jest da evolucijski biolozi griješe kad zanemaruju „arhitektonska ograničenja“ i time čine nedopustiv obrat u objašnjenju, usporediv s pokušajem da se čitava konstrukcija bazilike Svetoga Marka objasni razvojem iz odnosa koji se uspostavljaju između ele- menata pozlaćenih bizantskih mozaika na pendativima, tim triangularnim oblicima koji povezuju četverokutno podnožje kupole sa samom kupolom bazilike. Gould i Lewontin ne prihvaćaju atomiziranje organizma na „obilježja“ kojima se pristupa kao strukturama koje su, na osnovi prirodne selekcije, optimalno, idealno dizajni- rane u svojoj funkciji. U filozofskome smislu strana im je panglosijska retorika koja na znanstveni način idealizira razvojnu funkcionalnost ustroja našega kao„najboljeg od svih svjetova“. Ne namjeravam komentirati raspravu kakva se sedamdesetih godina intenzivno vodila (a i danas se nastavlja voditi) između neodarvinističkih sociobiologa poput E.O. Wilsona i evolucijskih biologa poput Richarda Lewontina, koji se suprotstav- ljaju genetičkome determinizmu. Ipak, mislim da je zanimljivo pristupiti nekim aspektima te polemike iz humanističkoga motrišta (sa znatiželjom usmjerenom na retoričke i filozofijske uvide, pa do neke mjere i uvide koji bi pripadali filozofi- ji znanosti). Lewontin se genetičkom determinizmu suprotstavlja već ukazivanjem na rezultate matematičke osnovice za proučavanje tema iz područja populacijske genetike, a već šezdesetih godina uvodi pojam „linkage equilibrium“ (ekvilibrij po- vezivanja) koji i u najrecentnijoj literaturi ima golemu važnost 4 . Lewontin pritom ne ovisi o retorički briljantnoj uporabi metafore „spandrila“ i razradi te metafore, u kojoj mu je u strukturiranju „znanstvene proze“ i dojmljivosti toga strukturiranja znatno pomogao Stephen Jay Gould svojim umijećem pisanja. Lewontin zastupa neodvojivot organizma od okružja i – opet vrlo pojednostavljeno rečeno – nastoji organizmu, kojemu je neodarvinistička perspektiva uskratila neaktivnost kao su- kreativnosti i svela ga na puki objekt evolucije, vratiti poziciju aktivnoga subjekta. U knjizi nastaloj na osnovi predavanja za širu javnost, radijski emitiranih 1990. godine nametnutu korelaciju . Navedeni protuprimjeri spomenuti su i u Gould-Lewontinovoj„djelomičnoj tipologiji alternativa adaptacijskome programu“. 4 Usp. &Kojima, Ken-Ichi (1960.)„The Evolutionary Dynamics of Complex Polymorphisms”, Evo- lution, Vol. 14, No. 4 (Dec., 1960.), 458-472; Reich, D.E. et all. (2001.) „Linkage disequilibrium in the human genome”, Nature (Nautre Publishing Group) Vol. 411: 199-204.