Nova Istra

84 IVO ANDRIĆ Almir BAŠOVIĆ ra.„‘Ovo su oni drugi’, govorio je hodža sam sebi i gledao za njima.‘Kad prije uđoše i kad na mene naiđoše? E, baš nikakva promjena u ovoj kasabi ne može biti a da se meni ne obije o glavu’.“ (str. 385) Upravo ovom konstatacijom Alihodža najtačnije definira svoju povezanost sa mostom kao ogledalom povijesti i upravo zato roman Na Drini ćuprija završava Alihodžinim predsmrtnim pitanjima o novoj epohi: „Ko zna? Može biti da će se ova pogana vera što sve uređuje, čisti, prepravlja i do- teruje da bi odmah zatim sve proždrla i porušila, raširiti po celoj zemlji; možda će od vascelog božjeg sveta napraviti pusto polje za svoje besmisleno građenje i krv- ničko rušenje, pašnjak za svoju nezajažljivu glad i neshvatljive prohteve?“ (str. 388) Alihodža je svojim uhom bio povezan sa mostom, a eksplozija granate na mostu dovodi do toga da se „njegova ‘slatka’ tišina prolomi i sva odjednom pretvori u tutanj i gromku lomljavu koja ispuni vazduh, porazi sluh, i postade sveopšta i uhom ne- mjerljiva“ (str. 383). Hrvatska riječ za teatar – kazalište upozorava nas na to da je to i mjesto na kojem se nešto kazuje. Već je bilo riječi o paraleli između epizode u Andrićevom romanu u kojoj je Alihodža prikovan za most i misterije kao forme u kojoj se uvijek otkriva- la tajna svijeta. Možda je, u skladu s ovom Andrićevom paralelom, Alihodži ćuprija kazala neku tajnu o teatru povijesti? Možda je nakon 1914. godine i početka svjet- skog rata tačnija metafora za povijest Jamakova skela nego most na Drini, jer bi se i tu skelu moglo povezati sa smrću i sa ludilom, ali bi ona također mogla biti aluzija i sa splavom meduza i sa brodom ludaka? Jer, nakon Prvog svjetskog rata, nestaje povjerenje u pojedinca, na kojeg teatar računa iako ga presudno određuje to što je kolektivna umjetnost. Možda je Andrić svoj roman završio u povijesnom trenutku nakon kojeg se kao pojedinac više ne može ni umrijeti ni poludjeti?