Nova Istra

64 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Mirna BROĐANAC Voljela bih ga sresti još koji put. Voljela bih imati dovoljno vremena kako bih ga mogla naučiti psovati na hrvatskom jer zajedljivi nacionalisti zašute jedino kad im uzvratiš istom mjerom. Bila bih tako sretna kad bih znala da se može obraniti od zlih jezika čije uvrede susreće u busu za Dugave, taj plemeniti čovjek koji je u toliko malo života proživio toliko puno užasa. Tražio je dom, nadomjestak za razrušene kuće, prekinute zagrljaje i uništena igra- lišta svoga djetinjstva, a dočekali ga: žica, proste uvrede, vlažni zidovi, stari kreveti, konzerve iz donacija i čekanje na list papira koji će odrediti tijek, a možda i trajanje njegova života, jer tko može dva puta pobjeći od sigurne smrti? – Mama, I like to paint – rekao je sedamnaestogodišnji mladić voditeljici kreativ- ne radionice, hvatajući pritom njenu ruku kao da traži oslonac. – Ok, my boy, no problem, you just paint – odgovorila je simpatična gospođa mladiću kojeg do prije nekoliko mjeseci nije poznavala, i nježno ga pomilovala po kosi. Od tog prizora postalo mi je mučno. Poželjela sam istrčati i nazvati vlastitu maj- ku samo kako bih se uvjerila da je još živa. Ali ne mogu trčati... Sjedila sam kao ukopana u invalidskim kolicima i promatrala kako ostali mladi- ći spretno savijaju papir u ritmu arapske glazbe što sviraše u pozadini. Srdile su me moje ruke, nesposobne savinuti papir. Zamišljala sam kako uzimam komade najša- renijih novina i stvaram od njih ždralove, simbole mira i blagostanja, pa ih spuštam ljudima što se nalaze u međuprostoru, na odmoru od stalnoga bijega, u dlanove, kao amajlije, da ih čuvaju od prezira, zla i uroka kad odmor prestane. U najsvjetlijem kutu prostorije, sâm kao na nekom pustom otoku, potpuno usre- dotočen na papir i olovku u ruci, sjedio je Hasan i crtao. Pokreti njegovih ruku oda- vali su to da u mislima nešto promatra. Možda majku kako ubire plodove sa stabla datulja u voćnjaku daleke rodne kuće, dok joj bijeli zar nošen vjetrom pada s crne, sjedinama prošarane kose? Pola sata kasnije, stajala sam na izlazu iz prostorije, a hrabri slikar prihvatilišta za izbjeglice prišao mi je tiho s leđa, rekavši: –This is for you – i pružio mi crtež ženskog oka koje plače. Uzela sam neočekivan dar u ruke, drhteći od straha da ću, zgužvam li ga, obez- vrijediti nečiji život. Taj potresan crtež pričao je priču sina čiju su majku ubili okupatorski vojnici na pragu kuće, trenutak nakon što ga je natjerala da se sakrije iza stabla datulja. Njeno izmučeno tijelo ostavili su da leži. Ona im je ionako bila samo jedna u nizu igračaka. Žene koje ne nose vojničke uniforme u ratu su svedene na igračke boraca.