Nova Istra

63 Mirna BROĐANAC, Zagreb O HRABROM HASANU I ŽENAMA KOJE PLAČU Poznajem jednog mladića. Jednoga od onakvih kakvih više nigdje nema; s dušom starih poeta sposobnom da bezbroj puta u životu podnese svjetsku bol i od te boli stvori pjesmu koja izaziva šutnju i potrebu da se osluhne tišina. S vremena na vrijeme pošalje mi takvu pjesmu. Meni koja već mjesecima sanjam da u šarenim dimijama trčim po zaraslim poljima zaraćenih zemalja i spašavam živote ljudi koji nemaju nikog svog, a onda se sjetim da jedva mičem noge i osjetim neopisivu srdžbu prema svemu i svima. Pušta me tako moj prijatelj, pjesnik, da provirim u svijet na razmeđu sna i jave. Tamo gdje i sama najviše volim boraviti. Daruje mi povlasticu da baš ja „čujem njegov krik“ i život dobije dublji smisao. Na njegovu iznimno lijepu pjesmu o Romima, imam potrebu odgovoriti pričom o Hasanu. * * * Na kreativnoj radionici izrađivanja posudica od papira, s tražiteljima azila, upo- znala sam Hasana. Hasan je hrabar. Od kiše metaka u domovini pobjegao je skočivši na krov vlaka. Sada se nalazi u prihvatilištu za izbjeglice u prenapučenom prostoru hotela P. Kad hoda, uvlači ramena i ubrzava korak kao da želi nestati, spasiti se od osude naro- da čiji jezik ne razumije. Služi se tim tako svačijim engleskim, ali govori vrlo malo. Oprezan je. Neki ljudi prerano nauče da i riječi mogu ubiti.