Nova Istra

197 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA paradoks? Tragedija otvara prostor budućnosti kao„nužnosti“ događaja samoga bit- ka u vremenu. Melankolija, tome usuprot, zatvara vrata budućnosti kao „nužnosti“ i prošlosti podaruje mogućnost da iz preuzete obveze u vlastitoj katastrofi i gubitku svega ljudskoga dospije do iskupljenja u„vječnoj sadašnjosti“ ( Jetztzeit ). Melankolija kojom se Benjamin intenzivno bavi u promišljanju baroka nije, dakle, pojam koji bi bio strogo estetski zato što se zasniva na osjećaju žalovanja za izgubljenim vreme- nom. Posrijedi je svijest o događaju koji postaje uvjet mogućnosti posve drukčije ina- čice utopije od one s kultom napretka i pozitivnih znanosti. Dok se tragična svijest nužno zbiva u rascjepu između „prije“ i „poslije“ povijesti nužnošću žrtvovanja su- bjekta, melankoličnu svijest vodi refleksija kao kontemplacija . Ona u prošlome ne vidi tek groblje opsjena, ruševine i tragove propasti. Posve suprotno, promjena događaja u sadašnjosti mijenja konture prošlosti. Tako se budućnosti podaruje mogućnost da ne bude svedena na puko ostvarenje ovoga što je „sada“. Ona može biti nešto više od toga i steći pravo na nepredvidljivost, neizvjesnost i neodređenost. U čemu se ogleda mračna tajna baroka? Jednostavno u tome što je uronjen u gro- ze „sadašnjosti“. Iz suverenosti moći onoga profanoga bez ikakve grižnje savjesti za propuštenim u prošlosti struji pozitivnost promjene. Nije stoga začudno što Benja- min tvrdi da je i Hamlet melankolična figura, a ne tragični junak. Sve što nosi trago- ve melankolične svijesti može se odrediti sumnjom u budućnost. Možda bi još bolje bilo kazati da se ta sumnja ozbiljuje kao nedjelotvornost ili suspenzija bilo kakvog djelovanja koje polazi od unaprijed objavljenoga cilja i svrhe povijesti. Bez melanko- lije kao doživljaja raspada bitka i vremena u izvornome smislu riječi ne postoji mo- gućnost žalovanja kao osjećaja gubitka za nečim predmetnim u vremenu. Umjesto da bude potpuni prekid u vremenu i nemoć daljnjega djelovanja, kada je sve ostalo bez eshatologijske putanje božanskoga otkrivenja, melankolija postaje „revolucionar- nom“ figurom subverzije obaju poredaka: kako onoga koji pripada povijesti (bitka), tako i onoga koji se smješta između napretka i vječnoga vraćanja istoga. Za razliku od Heideggerovih pojmova kojima određuje smisao egzistencijalnoga nabačaja tu- bitka ( Dasein ) u predbježnosti budućnosti kao brige, krivnje, odgovornosti za „svoj“ bitak i posljedično za bitak sam, u Benjamina se ova ontologijsko-ontička igra je- zika i slike zbiva na posve suprotan način. Umjesto budućnosti, melankolija se bri- ne za prošlost. Čini to tako što preokreće poredak kategorija bitka. Benjaminova je „ontologija“ u ranome mišljenju već bitno antiesencijalistička. Umjesto „biti“ bitka i „biti“ vremena kao prisutnosti u razvitku potencijalnosti, nalazi se trojstvo konfigu- racije-konstelacije - monade onoga što izmiče svakoj tematizaciji. Ideje nisu ozbiljene u fenomenu ni odozgo, a niti se odozdo zbiva tek imanentna transcendencija čita- voga sklopa.„Žalobna igra“ ima za svoj temeljni pojam-figuru upravo melankoličnu (samo)svijest o djelovanju bez eshatologije, o životu bez ciljeva, o umjetnosti koja se