Nova Istra

185 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA koriste umjetnost za druge svrhe. Iz Benjaminova spisa o Podrijetlu ( Ursprungs ) spe- cifične i navlastite njemačke „tragedije“ kao umjetničke forme i diskursa u doba ba- roka proizlazi postavka da je pitanje promjene „estetske paradigme“ u moderni niša drugo negoli pitanje promjene „političke paradigme“. Štoviše, pokazat će se još nešto mnogo zagonetnije, čudovišnije i ujedno razlogom prevrednovanja svih dosadašnjih teorija o „autonomnosti“ umjetnosti i djela u povijesnome vremenu. U neku ruku, razotkriće onoga što je bilo hermetički zatvoreno u savršenoj teksturi Benjaminova teksta sve donedavno, upućuje nas na sljedeći trag u tumačenju te mračne tajne ba- roka. Trag vodi izravno do Carla Schmitta, mandarina političke teorije 20. stoljeća i njegove znamenite postavke kako su „svi bitni pojmovi modernoga nauka o državi sekularizirani teologijski pojmovi“. 4 Kakve veze ima „politička teologija“ jednoga pravnog mislioca „izvanrednoga sta- nja“ u nacizmu s „marksističkim rabinom“ i to, da paradoks bude potpun, tamo gdje se to uopće ne očekuje? Znamo da je posve razumljivo to kako se Benjamin u svojim političkim spisima 1920-ih i 1930-ih, da bi objasnio odnos revolucionarnoga nasi- lja i diktature, referira aluzivno i na utjecajne Schmittove spise o suverenosti, izvan- rednome stanju i „božanskome nasilju“. Nije očekivano, međutim, to da bi Benjamin svoju teoriju melankolije povijesti, s obzirom na umjetnost njemačkoga baroka u 17. stoljeću, mogao izgraditi kao estetsku primjenu Schmittova nauka o suvereno- sti. Sva novija tumačenja Benjaminove rane estetske teorije više ne mogu sklanjati pogled u stranu pred činjenicama. U zahvalnome pismu Schmittu iz prosinca 1930. godine Benjamin iskazuje poštovanje prema njegovu političkome mišljenju. Osobi- to se to odnosi na spis o„Diktaturi“, te se priznaje da bi bez Schmittove političke fi- lozofije njegovo vlastito istraživanje u području filozofije umjetnosti bilo nemoguće. Samuel Weber je u tumačenju „benjamin-abilnosti“ vjerodostojno pokazao bliske sveze između estetike i politike, pojma „iznimke“ i „izvanrednoga stanja“ s pojmovi- ma suverenosti i navlastitosti njemačke žalobne igre u razlici i identitetu s grčkom tragedijom. Jasno je da se ovo pismo nije pojavilo 1966. godine u prvome izdanju Benjaminove Prepiske jer bi skandal bliskosti u mišljenju revolucionarnoga Židova i nacističkoga pravnika-politologa izazvao dalekosežne posljedice za kritičko čitanje 4 Carl Schmitt, Politische Theologie: Vier Kapitel zur Lehre von der Souveränitet , Duncker & Humblott, München – Leipzig, 1922., str. 49. Vidi o tome: Žarko Paić,„ Katehon ili o gubitku povijesti: Paradoksi i aporije političke teologije Carla Schmitta“, Tvrđa , br. 1-2/2015., str. 84-104.