Nova Istra

133 Božidar PETRAČ IVO ANDRIĆ svim ostalim piscima jer za svaku knjigu bilo kojega našega pisca treba imati dužno poštovanje. Besmisleno je prekomjerno hvaliti bilo Krležu, bilo Andrića. Andrić bi, umjesto dileme Krleža ili Andrić, radije rekao Krleža i Andrić. Na kraju svoga raz- matranja zaključuje kako vjeruje u vrijeme te će ono pristrano ocijeniti svačije, pa i njihovo djelo. 23 Možda bi to moglo komu izgledati kao kompromis, no Andrića to očito ne zabrinjava; on je protiv tabora i prepirki oko pitanja tko je od njih dvojice veći pisac i drži da književnosti svako navijačko raspoloženje samo može štetiti. Ko- liko je do Andrića i kako on Krležu shvaća, možda najbolje svjedoči sljedeća rečeni- ca:„Inače, za Krležu bi se mirne duše moglo reći i ono što je, čini mi se, Flober kazao za Balzaka: ‘On je jak čovek koji je žestoko razumeo svoje doba!’ Bes nekih njegovih stranica vukao je za jezik mnoge ljude i navodio ih na oštru polemiku, koja je osta- vila ne malog pečata u celokupnoj našoj književnosti.“ 24 Zaključno, mogli bismo reći sljedeće: kao što je Krleža na književno-poetskom planu bio eksplozivan, a Andrić impulzivan 25 , prvi u grandilokvenciji, drugi u šutnji, tako je, za razliku od Andrića, u zapisima znao biti preosjetljiv, dok je Andrić vrlo bi- ranim riječima govorio o Krleži, ne dopuštajući da mu izmaknu kakve rečenice koje bi suviše razotkrivale njegovu intimu i njegove osjećaje. Krleža je, istina, poslije An- drićeve smrti iskazivao svoju averziju prema Andriću, osobito na njegovu osobnom životnom planu, dok Andrić očito u svojim sjećanjima na Krležu to ili nije mogao, ili nije htio, ili nije znao iskazivati. 23 Usp. Isto, str. 325-326. 24 Isto, str. 313. 25 Usp. Ivan Lovrenović,„Ivo Andrić, paradoks šutnje“, n. dj.