Nova Istra

98 POEZIJA I PROZA Gordan POROPAT Došao sam rano kako bih izbjegao gužvu, a oni su već stajali u redu preda mnom. Tražili su formular o prijenosu vlasništva nad nekretninom. Znao sam da su došli izravno s noćnog kartanja i zaključio da je partija morala bila zanimljiva. Prizor koji me tih godina najviše šokirao dogodio se puno ranije. Ostao sam kao drven kad sam ga ugledao prvi put. Dogodilo se iznenada. Zvukovi kartanja ispunjavali su prostoriju i sve se činilo uobičajenim. Ali odjed- nom, kao po naredbi, za svim su se stolovima karte počele spremati u kutije, a novac u džepove. Stolice su se okretale televizoru koji je, kao uvijek, visoko iznad šanka zujao sam sebi – Fumice, pojačaj glas! – povikali su neki. Nije bilo daljinskog, popela se na stolicu. Mislio sam da silazim s uma. Što bi to okorjele kockare usred partije moglo okrenuti televizoru? Prva mi je pomisao, naravno, bila da je netko dojavio kako dolazi policija. Nije vrag da će se svi gosti praviti kako prate prijenos nekakvog festivala koji je upravo bio na programu! Misterij je riješen naglo – najava izvlačenja lota! Na mjestu gdje su do tada bile razbacane karte i novac sada su se odjednom po- javile, ovoga puta uredno složene, stotine loto listića. Stolnjaci boje cigle postali su gornjom plohom bijeli. A kada je djevojka s televizije počela izgovarati brojeve, nastala je potpuna tišina. Mogao se čuti komarac da je kojim čudom preživio sav onaj dim. Nakon psovki i uzdaha rezignacije, kockari su samo okrenuli stolnjake, a pod je izgledao kao da je u prostoriji pao snijeg. Kockari su izvadili karte i počeli ih miješa- ti vrativši se na stare položaje. Dobro uigrana, Fumica je već pometala između stolova. A kockari su, slažući karte, susretljivo pomicali i povlačili noge.