Nova Istra

82 dice meni nekog nepoznatoga cvijeća, bijeloga kao da je netom pao snijeg. Samo pal- me nad bazenima s lopočima u kojima krekeću žabe rastu ponosne i visoke. Prate ih razne vrste čempresa i borova. I tu, u tome biljnome carstvu punome sunca, stoji nepomična mlada žena odjevena u bijeli laneni habit iz kojega se tek naziru velike modre oči i bijelo lijepo lice, kao da se pod velom bijeloga platna krije keramičko lice Madone. Kao instalacija za kakvu božicu vegetacije. I unutrašnje dvorište zasađeno je ružama, narančama, mirtom, gustim drvom engleskoga brijesta, koji je ovamo do- nio vojvoda od Wellingtona. Mnoštvo slavuja pjevom prati zvuk vode u fontanama i kaskadama bazena. U cvjetnjacima zuje pčele, bit će meda bez kojega se ovdje ne može ni zamisliti živjeti. Svi ti zvukovi negdje duboku u mislima i osjećajima pre- tvaraju se u daleko i davno utihlo zborno molitveno korsko pjevanje. Ne ulazimo u samostan, odmaramo se na stilskim rezbarenim stolicama u njegovome predvorju. Ovdje više nema redovnikā, sad ga opsjedaju turističke horde. A kada sam pokušao ući u„Hotel America“ u nastavku samostana, vrata su mi se zatvorila – namijenjeno samo onima koji mogu platiti izdvojenost od vanjskoga svijeta, tišinu i kontempla- ciju veću nego što su je ovdje imali fratri. Hodajući ovim rascvjetalim prostorom, u jednome sam času mogao zamisliti kako sa svojom Vilom i Kraljevićem proživljavam scenu iz romana „La Formula“ Miguela Sancheza. Moglo bi se to kazati ovako: „Hodali smo ruku pod ruku ovom ulicom poznatom kao Viša kraljevska ulica, skupina tkalaca za transport pripremala je bale zelene vune i ugasle indigo boje, stavljala ih na leđa magarcima – zainteresira- ni zurili smo i sa zanimanjem promatrali obje strane ulice otvorene od zapada prema istoku, velike palače zaštićene zidovima obojenim bijelo, ružičasto, oker, narančasto, koje su ovdje postojale u velikom broju većih i manjih dimenzija, radionice otvorene prema ulici gdje skupine obrtnika obavljaju svoje poslove. Voda iz kanala teče kroz akvadukt u Vodotoranj zaštićen strijelcima. Pomalo zadihani šetnjom na trenutak smo se zaustavili uživajući u sunčanim zrakama: zov mujezina toliko nas je iznena- dio da smo zaprepašteni naglo počeli osjećati njegov plač: ‘La Ghalib illa Allahhhh!’, kao i iskre koje padaju na ovdašnje skromne živote“.