Nova Istra

254 Ivan GRLJUŠIĆ, Poljica Kozička (Vrgorac) DANTE I ANAGOGIJSKI SMISAO COMMEDIE O Danteovu ezoterizmu raspravljao je Francuz René Guénon; mjestimice nategnuto, s dosta konstrukcija i sumnjivih oslonaca na okultističko-mason- sku simboliku (osobito na djela mračnjaka poput Eliphasa Levija i Alberta Pikea, što je nelogično i povijestno nemoguće, jer je masonstvo nastalo stolje- ćima poslije, međutim o prijenosu nekih okultnih nauka i znanja kroz stolje- ća moglo bi se opravdano predpostavljati), kao i na neke islamske auktore, što bi pak vremenski bilo moguće, a je li doista, barem djelomično, Dante bio upućen u njihove radove, teško je reći; nikakve izravne potvrde tomu nema – osim za Avicenu i Averroesa koje izravno spominje među uglednim ne- kršćanskim povijestnim likovima u (pred)paklu, jer su bili poznati u svijetu latineteta i djela su im bila prevedena na taj jezik, uklopivši se u skolastički sustav mišljenja... Dante Alighieri (1265. – 1321.), talijanski srednjovjekovni dvojezični pisac (pisao je na latinskomu i pučkomu jeziku različita djela, ne samo pjesnička), u svijetu je poznat po velikome i veličanstvenome spjevu La divina commedia – Božanstvena komedija , sastavljenu u tercinama na tadašnjemu toskanskom, to jest pučkom, nar- ječju. Jer je od dviju vrsti jezika ( gramatičkoga , koji imaju Grci i Rimljani, i razgo- vornoga) pogodniji:„Od ta dva pak plemenitiji je i podobniji jezik pučki, i ne samo zato što se rod ljudski najprije njime služio i što njime i sada svi govore, iako je po- dijeljen na najrazličitije riječi i oblike, nego ponajprije zato što nam od prirode do- hodi, dok je onaj drugi djelo umjetno načinjeno. Nakana mi je dakle da o onom plemenitijem i podobnijem raspravljam.“ 1 1 Dante: O umijeću govorenja na pučkom jeziku ( De vulgari eloquentia ). Dante, Djela , knjiga prva, Zagreb, 1976., str. 433 (prev. V. Vinja). Ivan Grljušić, slobodnadalmacija.hr