Nova Istra

161 Lada ŽIGO ŠPANIĆ ZBILJA I SUDBINA KNJIŽEVNOSTI kriterijima i uvjetima objavljivanja, a da nisu ni znali kako odbijenicu pišu uglav- nom pokojnim klasicima. Primjerice, jedan od odgovora glasio je: „Nakon što smo razmotrili vaš materijal, ne osjećamo se, nažalost, dovoljno oduševljenima i nemamo povjerenje u njega.“ Tako su mudri novinari zadali velik, senzacionalan udarac po- vršnoj književnoj industriji, raskrinkali su njezinu neprofesionalnost i unijeli skepsu u duše pisaca diljem svijeta. Ne bi nas čudilo da je neki šarlatan odbacio i Anu Ka- renjinu , poslanu pod nekim lažnim imenom, i napisao: „Na žalost, ustanovili smo da je u vremenu seksualnih sloboda vaše djelo o neostvarenoj ljubavi prilično kon- zervativno i da ne bi uzbudilo današnjega čitatelja.“ Afera koja je odjeknula svijetom dokazala je da je književnost spala na gomilu istovrijednih rukopisa koji prelaze iz ruke u ruku kao dopisnice i čija sudbina ovisi o „slučajnoj“ koncentraciji nekog prezaposlenog, uspuhanog agenta. U demokraciji svatko ima i nema šansu, pa i oni koji nemaju vremena čitati nisu ni dužni svakome posvetiti pozornost. Kaos je naprosto logika demokracije. U današnjemu kaosu možemo slobodno „izokrenuti“ i smisao slavnih Gunduli- ćevih stihova: Kolo od sreće uokoli / vrteći se ne pristaje: / tko bi gori eto je doli, / a tko doli gori ustaje . Da, tko bi doli (kao diletant), odjednom gori ustaje (kao pisac). No, koji su uzroci književnom i knjižarskom ludom kolu sreće, u kojemu su po- miješani profesionalci i diletanti? Kao jedan od važnih uzroka vidim procvat psihologije u 20. stoljeću, koja je po- ticala bjelosvjetski trend„izražavanja emocija“, kako bi se pojedinac oslobodio straha od samoga sebe. Usklik„Oslobodite svoje emocije!“, što su ga raširili brojni psiholozi i nebrojene škole za duhovnu obnovu, planuo je poput vatre koja je trebala spržiti sve ljudske strahove i frustracije. A upravo je umjetnost područje najveće emocionalne slobode, pa su se parole „Ti to možeš!“,„Budi svoj!“, i ostali popularni poticaji za sa- moizražavanjem, najviše odrazile na umjetničkome polju, gdje je svatko mogao posi- jati sjeme. Naravno, te parole ne uspijevaju u kirurgiji, atomskoj fizici ili petrokemiji. Jer, svatko će reći da za to treba znanje. A zar za umjetnost ne treba? Pa da, za mnoge diletantske uratke, recimo za instalacije koje prikazuju donje ru- blje ili neuredan krevet izložen u javnome prostoru, za te jeftine imitacije negdaš- njega ready-madea (što su ga osmislili Duchamp, Ray, Picabia i dugi), baš i ne tre- baju preduvjeti. Dovoljno je biti drzak i dovoljno mudar da se takva „majstorija“ ure- si nekim filozofskim konstrukcijama, da bi povodljivi promatrači povjerovali kako postoji ono čega nema, baš kao u Andersenovoj priči Carevo novo ruho . A sličnih je primjera i u književnosti. Pozvala bih se na sjajan tekst Kult emocije , objavljen u„Europskom glasniku“ (br. 8/2003.), na jedan od meni najdražih eseja, iz pera uglednoga francuskog autora