Nova Istra

212 UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Milan RAKOVAC lović, a kao taoca vukli su ga sa sobom i do Bleiburga – op. M.R. ). Sada mu se, evo, otvaraju prvi put poslije nekoliko godina. I sve je navlas isto baš kao kad sam ja bio kod njega. Dva nekadašnja istarska prebjega opet su na istome mjestu u famoznom crnom kabinetu, samo im je okrutni stari Sofoklo zamijenio uloge... Sutradan Ive Mihovilović donio mi je golem snop rukopisa, desetak članaka, gotovo dva autor- ska arka tek otipkanog teksta, dakle desetinu jedne knjige. Da se nismo dogovorili o temama, ne bih vjerovao da se u tako kratkom vremenu, tijekom jedne jedine noći, može toliko napisati. Lako je njemu – pomislih – kad dolazi iz pjesme ‘Ive kosi, ru- kavice nosi’...“ Dvadesetak godina kasnije Črnja je osnovao Čakavski sabor, izvorni pokret koji će u idućim godinama formirati novu istarsku„forma mentis”, mnoštvo ljudi ponajprije iz kulture, umjetnosti, znanosti, kao i širega spektra zanimanja, s kojima će stvoriti Novu Istru. (Ne ovaj časopis, op. M.R. ) Čak su i dobrostivi kritičari zamjerali nam da smo retrogradni, da je naš program u osnovi preživjelo prosvjetiteljstvo; kritika posve utemeljena – osim što to istarsko črnjinsko prosvjetiteljstvo nije bilo PREŽIVJELO. Nego obnovljena ideja i program glagoljaškoga prosvjetiteljstva, a Črnja bi ovdje rekao„buntovna glagoljaška vertikala“, što postaje temeljem Čakavskoga sabora. Glagoljica i glagoljaši i glagoljaštvo nasilno su slomljeni protureformacijom, slijedi razdoblje posve „dekulturirane“ Istre između 16. i 19. stoljeća. Tu nas nije imao nitko prosvjećivati. Da bi se, u Črnjinoj lucidnoj viziji, stoljeće i pol za prosvjetiteljskom fazom Europe, nakon kratkotrajnog uzleta nazorovskih tići iz Pazinske gimnazije, koje će fašizam razletjeti Sušakom, Zagre- bom i svijetom, to Črnjino neo-prosvjetiteljstvo pokazalo kao jedina moguća formu- la civilizacijske regeneracije i urbane akulturacije Istre,„sirotice puste“. Zvane Črnja probio je mentalne tunele iz Istre i u nju, doveo među nas važne lju- de kulture i duha, spajajući čakavski i ikavski svijet, a u tome su ČAKAVČIĆI imali (i imaju) ključnu povijesnu zadaću regeneracije zapuštene, ali ipak još žive, zavičaj- nosti. Zato se Črnji uvijek iznova vraćamo, kao našem izvoru čiste, plemenite vode.