Nova Istra

211 Milan RAKOVAC UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Listajući vlastite zapise, kao i inih autora, lako nalazeći sržne podrobnosti uz bi- lježenje stote godišnjice Zvanina rođenja... Tone Peruško, jedan od naših velikih emigranata, zapisat će: „Mihovilović je list ‘Istra’ potpuno izmijenio. Ne samo što je... postao hrvatsko- slovenski list, već je list postao u prvom redu jasno otvoreno antifašistički...“ Znamenitu Ivinu„crnu sobu“ u redakciji pak„Novosti”, kao metaforu upravo ove naše šćavunske vertikale, sjajno opisuje sam Zvane Črnja, kad ga je u audijenciju k Mihoviloviću doveo 1940. Mijo Mirković: koja scena, tri giganta istarske kulture za- jedno! U egzilu i zagrebačkom azilu. Zapisao je Črnja sjajnu literarnu sintezu o Ivi Mihoviloviću:„Kad Mihoviloviću kažem ‘Zdravo Ive’, dođe mi uvijek podsvjesna dje- tinja želja da u njegovu čast dodam ‘Ive kosi – rukavice nosi’. To je prvi stih dvoglasne istarske narodne pjesme koju sam slušao u djetinjstvu, a činila mi se tajanstvenom i čak magijskom. Dočarala mi je čudnu, vrhunaravnu preobrazbu težačke muke u sve- čanost, u praznički trud izabranih i plemenitih. Zamišljao sam da su Ivine rukavice od svile, a da je on čudotvorac koji dodirom svoje kose pretvara ledinu u cvjetnjake. Da Ive Mihovilović skupi sve što je napisao, od njegovih bi tekstova nastalo barem četiri stotine knjiga...“ „Razgovor o Črnji: Ti si čuja za tega mladića? – Otpoče Balota prelazeći na stvar radi koje smo došli. – Jesam – odgovori Mihovilović – ja sam na takovoj dužnosti da sve moram pratiti. Ono što sam čitao imalo je smisla... Gotovo je – pomislih, pri- mit će me, no ostat ću ono što sam i bio, poput Balote. Od prve plaće kupit ću se- stri cipele... Ali, požurio se Črnja, barba Ive mogao mu je ponuditi samo mjesto korektora, neće Črnja ni čut’! Pristani! – vikne Balota udarivši šakom po stolu. – Imat ćeš pla- ću, a veću slobodu. Ča će ti bolje! Nisi Krleža! Ali tvrdokorni Črnja neće pa neće! I počeo je pisati sa Sušaka za ‘Novosti’“... „Narednih mjeseci ‘Novosti’ su objavile nekoliko mojih članaka koje sam Miho- viloviću poslao sa Sušaka. Plaćao mi je dinar po retku, ponekad i više. Za intervju s Nikolom Polićem dobio sam 380 dinara, čitavo malo bogatstvo. Mogao sam od toga kupiti sestri pet pari cipela... Moj drugi susret s tim velikim novinarom dogodio se sedam godina poslije prvog. U famoznom crnom kabinetu na prvom katu Masarykove 28/a zazvonio je telefon. Podigoh slušalicu. – Halo. – Ovdje Mihovilović. Možete li me primiti? – Dođite! – rekoh. – Bit će mi drago... Znao sam da se za vrijeme rata kao spretan i odvažan ile- galac odlično ponio, ali se poslije oslobođenja našlo utjecajnih ljudi koji su, potpuno pogrešno, procijenili njegov antifašizam (bio je i zatvaran i šikaniran od OZNA-e, op. M.R. ). Zapao je stoga u neprilike... Od prvoga dana okupacije i ustaške vlasti vrata crnog kabineta bila su za njega zatvorena (zatvoren i batinan bio je i Mihovi-