Nova Istra

135 Mate ĆURIĆ UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA de, umjesto stvarnog pogleda prma Evropi sada nam hrvatsko-slovenska-talijanska stranka istarskih autonomaša nudi izravan povratak u procijepe u kojima smo se već nalazili. Odbacivanjem nacionalnih distinkcija, po kojima je Istra dio Hrvatske, filo- zofija te stranke stvara psihološko-političke preduvjete da se u nekoj novoj sutrašnjoj konstelaciji ponovo postavi pitanje ovdašnjih granica. Ideolozi Istarskog demokratskog sabora postupaju i dovoljno oprezno i dovoljno promišljeno, no pažljiva analiza onoga što predlažu otkriva da iza njihove demagogi- je i iza antihrvatske simbolike nekadašnjeg porečkog pokrajinskog sabora izviruju ne samo posve prepoznatljivi fantomi prošlosti (Costantini, Krstić i dr.) nego i politička kombinatorika poznatog Rovinjca Antonija Bormea koji nas već preko dva deset- ljeća pokušava uvjeriti da Istra po svojim povijesnim određenjima nije ni prvenstve- no hrvatska ni prvenstveno talijanska, već da je u nacionalnom pogledu neodrediva, što bi moglo značiti da je ničija zemlja. A da bi ta nacionalno eksteritorijalna zemlja postala (barem za sad) i faktički ničija – po Bormeu, a od najnovijeg i po Istarskom demokratskom saboru, u njoj treba uvesti dvojezičnost kao temeljnu kulturnu i gra- đansku obavezu za sve njezine stanovnike. Tako nam tezama o potpunoj irelevantnosti nacionalnog, koje nemaju ništa zajed- ničko s idejama o stvaranju novog evropskog doma, predlažu rješenja po kojima bi novi identitet istarskog prostora trebalo koncipirati na nenacionalnoj ili čak na ana- cionalnoj osnovi. A što bi to značilo za kraj i za zemlju koja je u prošlosti bila toliko sporna? Na to nije teško odgovoriti jer ono što je svačije i ničije lako se uzima. Ono što je ničije, to se lako prisvaja, a i otimlje. I budimo napokon jasni: Istra je pripojena svom matičnom nacionalnom teritoriju na osnovi međunarodno priznate činjenice da je golema većina njezina stanovništva hrvatske nacionalnosti. Pa ako tu nacional- nost sada rastočimo, a rastačemo je već dugo i uporno, izgubit ćemo sve povijesne argumente i sve razloge za miran san i status quo na sadašnjim granicama. Glas Istre, 21. ožujka 1990., str. 4.