Nova Istra

134 UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Mate ĆURIĆ bini Istre, tom nekada neuralgičnom i spornom području između dviju nacija i kul- tura, nisu ili ne mogu biti indiferentni. Mislim uostalom da će promocija zasad još vrlo suzdržanih autonomaških koncepcija Istarskog demokratskog sabora nailaziti upravo u inozemstvu na sve veće zanimanje, jer program te političke stranke, baš zato što pledira na nacionalnu posebnost istarskog geopolitičkog areala, ne tiče se samo naših unutrašnjih odnosa. Ma koliko se suzdržavao od šokantnih proklama- cija, Istarski demokratski sabor je, želio on to ili ne, po svojim širim implikacijama novi čimbenik destabilizacije postojećih odnosa ne samo na našoj već i na međuna- rodnoj političkoj sceni. Dobro poznajem Istru, ali ne i namjere onih koju su stali na čelo toj inicijativi. Vidio sam u tv-dnevniku da je njihovoj skupštini u Puli prisustvovao i moj dobar prijatelj Etore Poropat, nekadašnji generalni konzul SFRJ u Milanu i istaknuti ak- tivist Čakavskog sabora, ali sigurno je da on nema nikakva udjela u programskom koktelu s kojim, nakon približno stotinu i pedeset godina (ako novije istarsko poli- tičko vrijeme brojimo od molitvenika „Otče, budi volja Tvoja“ Jurja Dobrile), Istar- ski demokratski sabor namjerava potpuno izmijeniti povijesni identitet ovog kutka Evrope, ili kutka današnje Hrvatske – kako se kome hoće. Od Dobrile i Laginje sve do Mate Balote i partizanskog vođe Joakima Rakovca nacionalna (narodnjačka) i socijalna revolucija u Istri kretala se ravnom linijom koja je, na bazi svog dokazanog demokratizma, upravo politizacijom nacionalnog godine 1945. razriješila istarski narodonosni čvor i ostvarila jednakost za sve Istrane. Tada su Šćavi i Latini prvi put postali ravnopravni. Na načelima autentične puč- ke demokracije, s osloncem ne samo na hrvatske nego i na talijanske narodne mase istarski je antifašizam dokrajčio stoljetni sukob u koji su bili upleteni etnosi, nacije, oligarhije i države, vojske i ustanici, sile represije i mraka i probuđene demokratske snage naroda koji je vjerovao da se i u malom dotad ukletom zavičaju mogu ostvariti veliki ljudski snovi. I nema nikakve dvojbe: 1945. (i 1947.) istarski je problem rije- šen u posvemašnjem skladu s mnogostoljetnom baštinom evropskog demokratskog duha i s načelima mirnog i stvaralačkog suživota među narodima. Ravnoteža koja je tada uspostavljena jedino je povijesno jamstvo, i za Evropu i za nas, da se u toj zoni tradicionalnog sudaranja interesa i krize i sukobi neće ponoviti. Da se nisu dogodile traume, da nije bilo nesmiljenih represivnih naleta jugosla- venske boljševičke birokracije i njezine ideologije na relativno meko i ranjivo istarsko pučko biće, nikakvi pokušaji revizije dostignute povijesne i humanističke sinteze u ovom graničnom prostoru ne bi bili mogući. Tzv. Istarski demokratski sabor napa- ja se na rezultatima pogubnih i anacionalnih koncepcija koje su se ovdje provodile poslije 1947. Ali umjesto razumnog i demokratskog rješenja, zasnovanog na revita- lizaciji one svijesti koja je u Istri, uz nadljudska pregnuća i žrtve, ipak izmirila naro-