Nova Istra

132 UZ OBLJETNICE ZVANE ČRNJE I ČAKAVSKOGA SABORA Mate ĆURIĆ Možda je zbog toga trebalo čekati više od dva desetljeća da se dočeka izlaženje XI. kola Istre kroz stoljeća i to u krnjem obliku, nikada viđenom u cijelosti, nepoznate naklade itd. Tek sada, u ovome našem vremenu, pod agilnim vodstvom i iskusnom uredničkom rukom književnika, dr. sc. Borisa Domagoja Biletića te u suradnji Ča- kavskoga sabora s Istarskim ogrankom Društva hrvatskih književnika, stvar s IKS- om se gotovo vratila na slavni početak. Tada, početkom 1990-ih, mnogi su govorili da je to kraj i da se ne treba više baviti Čakavskim saborom, a tek (nas) nekolicina, okupljenih oko ponovnog pokretanja ogranaka Matice hrvatske u Puli i Istri, dr- žali smo i naglašavali da je potrebno pokrenuti nastavak rada Čakavskoga sabora, bez obzira na MH, jer je zapravo dvadesetak godina Čakavski sabor jedino u Istri, nekim ličkim i ponekim otočkim sredinama (Cres – Lošinj) bio istinski nadomje- stak za zabranjenu Maticu hrvatsku. Od te usporedbe ne treba bježati. Osobito je iz Istarskoga ogranka DHK (osnovanog 1990.) često dolazila pobuda na zajedniš- tvo ogranaka MH u Istri, katedri ČS-a i samoga IO DHK. Nažalost, takva pobu- da nije (uvijek) nailazila na odaziv sviju, dakle sve te tri, u mnogočemu različite i u mnogočemu slične, udruge. Neki su početkom 1990-ih iskonstruirali priču o tome kako se Čakavski sabor priklonio novoj vladajućoj garnituri u Hrvatskoj, povezujući čak i mene kao novi- nara, kroničara i svjedoka vremena s tim nastojanjima, koja su zapravo bila alibi za nerad onih koji su ČS nakon Črnje umrtvili i gotovo obustavili ediciju Istra kroz sto- ljeća , a radeći za vlastitu privatnu korist, na što je još Črnja ukazivao ili je u to bar sumnjao. U Pazinu je bio organiziran sastanak aktivista i viđenijih ljudi istarske kulture / kulture u Istri o budućnosti ČS-a, što i kako dalje? Već se tu jasno vidje- lo da postoje barem dvije struje – jedna koja je zagovarala status quo, te druga koja se zalagala za vraćanje korijenima, dakle izvornom, Črnjinom Čakavskom saboru. Treba reći i to da je bolesni Črnja, sigurno u najboljoj namjeri i vjerujući ljudima, već pri kraju života, sudbinu Sabora prepustio nekima koji su ga gotovo uništili. Po- slije Črnjine smrti, točnije u Glasu Istre tijekom kolovoza 1993., razvila se novinska polemika koja se sručila posebno na Josipa Bratulića, Milana Rakovca i Borisa Bi- letića, dakle ljude koji su makar djelomično ponikli ispod Črnjina „šinjela“, a ja sam pod njim ubirao samo zrele plodove, prenoseći sumnje koje je Črnja izrekao za ži- vota koju godinu prije, naime to da kako je moguće za vlastite tribine pojedinaca – koje je upravo Črnja s povjerenjem svojedobno angažirao u ČS-u i omogućio im velike ovlasti – za susrete s nekakvim balkanskim sadržajima od raznoraznih spon- zora prikupiti lijepe novce, a za Istru kroz stoljeća nema pa nema!? Naravno, riječ je onome što se odranije kuhalo u samom Čakavskom saboru, ili onome što je od njega rastakanjem i privatizacijom bilo ostalo, pa su novom„pretvorbom“ pojedinci isko-