Nova Istra

261 Franjo NAGULOV KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. nog diva. Naši su snovi zajednička aorta, kojom protječe ista želja o širenju žila u nove gusjenice – ako je ne osvijestimo, tijela će nam postati stvrdnuta kora stijene, cestu ćemo strugati zubima, asfalt jezikom, crninom pupoljaka . Rukopisni rasplet na semantičkoj razini posljeduje očekivanim dolaskom tame zabilježenim završnim tekstom pod na- slovom Sumračnjak ; citiram: Bio je prostran – zvijezde su se urušavale u njemu. Bio je prisutan – grlili smo njegove lisnate ruke. Bio je moj – tanka sunčeva linija na horizontu. // Zalazak koji sam uspio propustiti . Drugopisom Crveno prije sutona Ćosić je, zaključno, potvrdio strelovitost, kako sam uvodno naglasio, autorskoga zanatskog sazrijevanja te neprijeporan talent na- značen također već spomenutim drenovačkim prvijencem. Prelazak u pjesmoprozni izričaj smatram izvrsnom strategijom s obzirom na to da se i, pri analizi prvijenca, dalo naslutiti kako je to onaj medij kojim autor može ponuditi najviše. Narativni ele- menti teksta pritom ne škode progresivnoj protočnosti rečenice te na mahove osva- jaju izvedbenom lakoćom. Tu nalazimo natruhe stvaralačke izvrsnosti koja, među- tim, za sada nije u potpunosti iskorištena. Glavni je razlog tomu, naravno, tendencija oponašanja autorica (primarno na motivsko-sintagmatskoj razini) koje sam tijekom ovoga ogleda višeput spomenuo. Tendencija, srećom, nije rezultirala prepisivanjem. Pa ipak, bilo bi nepošteno ne ukazati na opasnost koju pažljiviji čitatelj može naslu- titi glede Ćosićevih daljnjih stvaralačkih napora. Njegov jezik nudi vrijednost koju bi, iz autorske pozicije gledano, bilo suludo odbaciti. Težnja za izgradnjom stilsko- jezične prepoznatljivosti može rezultirati kvalitativnim„kiksevima“ te kratkoročnim ili srednjoročnim neprepoznavanjem. Što će se pak, dugoročno gledano, dogoditi s Ćosićevim radom ukoliko se ne opredijeli za beskompromisnu izgradnju autono- mije vlastitoga jezika? Dogodit će se, pogađate, dijakronijski uvjetovano objektivno vrednovanje kojim će njegov rad biti ocijenjen nedovoljno dobrim. Naime, ne ono- liko dobrim koliko je, s obzirom na spomenute predispozicije, morao biti. Da me se ne shvati pogrešno – Crveno prije sutona jest dobar rukopis i svakako ga vrijedi čita- ti, a Denis Ćosić već sada je bitno ime suvremene mlađe pjesničke prakse. Oni koji su, međutim, prethodno čitali spomenute Hercegovu i Dejanovićevu jednostavno ne mogu ostati imuni na asocijativni učinak koji, za sada manjim dijelom, u pitanje dovodi Ćosićevu autorsku autonomiju kojoj, ponavljam, netko takvih kvalitativnih kapaciteta jednostavno mora stremiti. Prelaskom u pjesmoprozni medij pritom je, pak, izvrsno poentirao. Franjo Nagulov, Vinkovci