Nova Istra

248 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Franjo NAGULOV stavlja spoznajno usvojenom subjektovom neobnovljivošću. Naposljetku bih, uz već ustvrđeno, dodao kako je rukopis građen uz djelomično poštivanje pravopisne nor- me, što je ponajviše uvjetovano grafostilističkim razlozima, tek ponegdje i vizualnim podvlačenjem cezure odnosno ritamskom problematikom. U pogovoru knjizi urednik Josip Ivanović ističe kako će mnogi jamačno poricati autohtonu prirodu rukopisa. Tomu je tako, rekao bih, zbog provlačenja stvarnosno- poetičkih elemenata i/ili slojeva, povremenih posezanja za vulgarizmima, kao i zbog nerijetke dosjetkovne gestikulacije na tragu dobro nam poznate malešovske jezične zaigranosti. Pa ipak, ne bih se složio s urednikom, a tomu mogu priložiti (najma- nje) dva razloga: prvi je taj da svako pažljivije čitanje, kategorički tvrdim, vodi pre- ma recepcijskom usvajanju autonomije autorova jezičnog iskaza. Drugi se temelji na skepsi prema ideji da će zbirku mnogi uopće držati u rukama. Kako sam uvodno istaknuo, Jovanovski je unutar ionako uskih krugova čitatelja ovdašnje suvremene pjesničke produkcije uglavnom nepoznato ime, a izgledi da tu činjenicu ovaj ogled promijeni, iskreno rečeno, nisu veliki. To, dakako, ne znači da ne vrijedi ukazivati. Jer netko će si možda, eto, tragom ovoga teksta priskrbiti užitak čitanja ne samo ov- dje prikazana autorova naslova. Brat Žarko (što bi, barem u kontekstu ove zbirke, bilo skraćeno od„samizdatski brat Žarko“) i njegovi literarni potomci zaslužuju ku- dikamo veću pozornost. Uostalom, ovdašnjim nečitanjem njegovih ostvarenja na gubitku teško da će biti on sâm – njemu, a to nije šala, uvijek ostaje Ukrajina, za naše poimanje stvarnosti mnogoljudna zemlja čija čitateljski raspoložena čeljad, čak i višegodišnjim ratnim strahotama usprkos, gaji istraživačku znatiželju što, s vremena na vrijeme, posljedu- je dragocjenim otkrićima. Franjo Nagulov, Vinkovci