Nova Istra

239 Franjo NAGULOV KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. vanje pravopisnoga kanona, izostavljeno umetanje zareza ispred vokativa) posredno svjedočimo konverzaciji subjekta i jezika kao samosvjesnoga entiteta. Višestruko dje- latno svojstvo jezika obuhvaćeno je zapisom Kucaš na vrata i otvaraš prozore s iznova naglašenom ultimativnošću interakcije jezika te svega što nije jezik. Nasloni taj na- ramak riječi na jezik tekst je u kojemu dolazi do relativizacije razlikovnih obilježja pošiljatelja i primatelja poruke; takvo, u odnosu na rukopisnu logiku teško očekiva- no, semantičko resetiranje rezultira rubno paradoksalnim ishodom: Nasloni taj na- ramak riječi na jezik, / odmori svoju misao u vrtu šutnje, / tamo i glas zaobilazi svaku nakanu / glasnica da ga izruče / bezglasnom zboru ničega . Tekst Zvono o tvojemu glasu rastjeruje muk promišljanjem je neobuzdanoga jezičnog vitalizma, a uz zabilježenu naznaku autoričine uvodno istaknute snažne teorijske osviještenosti. U Začaran je krug tvoje vrtnje riječi cikličnost je jezika označena komunikacijskim refleksom za- tvorenoga kruga života i smrti. Raslojavanje prajezika u tekstu Pale smo riječi obje u zavežljaj putnika možemo čitati i kao potvrdu u trenutku starozavjetne prošlosti trajno posvađanih bratstava: Sada na suprotnim stranama / odmjeravamo snagu, / u zemaljskom zapisu za sva vre- mena . Tekst Neizreciva, i darovana odskače zbog radikalnije grafostilističke inter- vencije na intermedijalnom tragu likovne kompozicije: pridjevi su razvrstani u dvije okomite kolone (na morfološkome planu odstupa tek završni stih drugoga stupca) koje su vizualno povezane usredišnjeno pozicioniranim sastavnim veznikom. Povra- tak riječi kao gra-divnoj jedinici jezika, koja je utoliko i prekretnicom čovječanstva, nalazimo u izvrsno napisanoj kraćoj rubnoj pjesmoprozi Riječ puna znakova mora ; ističem: sada ću solju začiniti san / u ovoj spilji u kojoj tražim odjeke / razumljiv svijet u vlastitu jeziku . Tekst U zjenice svijeta estetskoga je progresa postignutog, prije svega promišljenim posezanjem za anaforičkim gomilanjem. Botanička mikroslika u služ- bi isticanja višerazinskoga bogatstva jezika stilski je upečatljivim trenutkom teksta Neka se u ime riječi govori , dok je tekst Riječi zaključane zauvijek šute bilješkom tra- gedije negovorenoga/nepisanoga jezika ili, preciznije, tragedije počinjene jezikovim nečinjenjem (uz zadovoljenu hipotezu jezika kao samosvjesnoga entiteta): Riječi za- ključane zauvijek šute, / zatočen je mrak zavjetnoga znaka . Završnica rukopisa naglasak pri promišljanju riječi/jezika stavlja na dinamiku njihove procesualnosti čemu je, kao u pjesmi Ne prekidaj svoj hod jer ovaj put traje , kontrapozicionirano subjektovo čekanje. Riječ kao zalog vjerovanju te piksel slike vjerovanoga interpretativnom je okosnicom intimno pisanoga teksta Pobožne riječi u Božićnoj noći . Ideja pohranjenosti mrtvih jezika u skrivenim datotekama kolektivne memorije, lukavo prikazane subjektovim snom, promišljena je zapisom Zaboravljen jezik . Posrijedi je ponajbolji tekst čitavoga rukopisa, kojim je propušteno zaključiti zbirku; ističem: Zaboravljen jezik / tumači mi snove / proriče dan u kojemu mi je ko-