Nova Istra

236 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Dragutin LUČIĆ LUCE Tim će riječima snajperist okončati svoju ispovijest, konačno i svoj život. No, njegova slika nije od onih koje vise po crkvama, galerijama ili građanskim sa- lonima, njegova slika je, kako kaže,„stvarna, životna“... „I kad bi se mogla prodati ili kupiti, zacijelo bi dosegla vrijednost veću od svih tih uo- kvirenih. Ali moja slika nije na prodaju. Moja služi za zaštitu. I zato je čuvam i ni s kim o njoj ne razgovaram.“ Orao sa te slike postao je„anđeo čuvar“„anđela smrti“, lovca na ljudske glave, bolje rečeno, uha, koja odsijeca svojim žrtvama kao dokaz snajperističko- ga, gotovo kirurški precizno obavljenog vojničkoga posla:„bilo je jednostavno ubiti“, stoji u njegovu, moglo bi se reći, ratnome pa i poratnom dnevniku – jer kao što ima onih koji posjeduju„apsolutni sluh“, tako je on posjedovao„apsolutni vid“. No, za razliku od one Signorellijeve slike iz Orvieta, sa svakim uhom – zapisat će – njegova se slika mijenja, s nje, korak po korak, nestaju važni i manje važni detalji, da bi u konačnici s nje u nepovrat, u nedovid odletio i njegov krilati„zaštitnik“. Pa i on sam! Zašto? Je li samo zato jer je ustrijelio šulkolegu iz Splita i donio njegovo uho s rinčicom, čime je rat poprimio osobni, štoviše intimni karakter? Da li zato jer je dvije godine nakon rata nastavio poslovati za račun onih koji su nastavili rat nakon rata? Onih koji provode moralno-političku„čistku“ –„čiste ono što rat počistio nije“. Poput, svojevre- meno, južnoameričkih „eskadrona smrti“, koji su u početku likvidirali korumpirane političare i narkobossove , da bi s vremenom prešli na političke neistomišljenike sve do svećenikâ, pristalica tzv.„teologije oslobođenja“. Terorizam, naime, nije osobito izbirljiv. (Zašto su sva ta naručena ubojstva u roma- nu tako moralno „opravdana“? Zašto ti neki nisu naručili vaše, moje, autorovo uboj- stvo? Na svakome od nas ima nešto što je nekima moralno odiozno. Na to u romanu nema odgovora.) Da li zato što je na koncu počeo ponovno skupljati uši, ali sada za svoj račun? Jer je postao„sam svoj majstor“? Jer je počeo činiti skupe greške, koje mu se u ratu nisu do- gađale? Jer je„dopustio“ da bude i tzv. kolateralnih žrtava, da stradaju posve nedužni? Jer je u pravedničkome gnjevu najzad ubio čak i „na mah“? Jer je prispio„na korak od toga da na ulici počne pucati po svemu što se kreće“? Kako bi ga, ako ne iskupio, a ono barem genetski opredijelio, Orešković kao da reži- ra vestern u kojemu se glavnome junaku na početku događa zlo demonskih razmjera, a koje će postati protutežom zla što će ga onda on sam počiniti. No, vesterni uglavnom završavaju„happy endom“. Anđeo smrti završava samoubojstvom, jedinim još preostalim lijekom, kako priznaje snajperist, koji mu može donijeti mir. Pa premda„gore“ samou- bojice ne primaju raširenih ruku, hoće li mu Bog, u kojeg se pouzdaje, ipak biti milostiv? Dragutin Lučić Luce, Zagreb