Nova Istra

220 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Željka LOVRENČIĆ ske osobe: Ženu je grlio, sestre je tešio, / Pio je mleko ‘sveže nadojeno’, / Dravu je čuo na tren – kako ‘breg pere’ / Kada je najzad u boju pao (str. 95). Kroz ove se stihove, pisane naizgled jednostavnim jezikom, provlači pjesnikova nostalgija za rodnim kra- jem, ali i kritika rata. Pjesma Hrvatski manjinac govori, pak, o pripadniku našega naroda koji se, uspr- kos tome što živi izvan domovine, osjeća povezanim s njom, s korijenima i svojim ro- dom: Mene peče prošlost moga roda, / u mojoj svesti idoli lomontom se ruše, / Na grani tankoj ljuljam se i slušam / kao propast svoju, vetar kako puše / Pa iako zna da ta gra- na što je vetar krši / još me jedno vreme držat će na sebi, / ja osećam jasno klanca uža- sne dubine, / ponori duboki strah bude u meni (str. 110). Ljubav mu je također često nadahnuće – i ona prema ženi i ona prema domovini. Također, vrlo često govori o svome raspoloženju i osjećajima, o svome životu i sudbini. Primjerice, u pjesmi Opet o sudbini svojoj kaže: meni zakon htjede krojiti zloba / prostaci žele odrediti što mi pri- liči / ja često sam prinuđen trpiti / podmukle nasrtaje / meni ne daju da se upravim da budem čovjek (str. 131). I iz ove je pjesme razvidno da mu sudbina nije bila pretjera- no sklona. U životu punome oskudice, patnje i boli često pribjegava nostalgičnome zazivanju rodne Podravine koja u njemu budi sjetne uspomene. Poseban dio knjige posvećen je „pjesmama iz sveska (fascikla) Raspoloženja “. Vid- marović navodi da se unutar njega nalaze djela napisane strojopisom na nenumeri- ranim listovima, što je razvidan znak da je pjesnik pripremao zbirku. Pjesme datiraju iz razdoblja sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a tematika je ovdje jednaka onoj iz prethodnih zbirki – osobne ispovijesti, pjesme posvećene prijateljima, nostalgija za mladosti i rodnim krajem, misli, meditacije, ljubav... Među ovdje uvrštenim pje- smama jesu angažirana Nećemo dozvoliti koju je autor posvetio„borbi vijetnamskoga naroda“,„buket pjesama“ posvećenih supruzi Veri,„nove pjesme o Podravini“ te one naslovljene „uspomenama iz moga života i današnjice“. Slijedi iscrpna literatura o Josipu Gujašu-Đuretinu za informaciju čitateljima koji bi željeli saznati još poneku pojedinost iz života čovjeka koji je silno želio biti objav- ljen i priznat u Hrvatskoj. Zahvaljujući prvenstveno književniku Đuri Vidmaroviću, ta mu je velika želja (nažalost, posmrtno) ostvarena. Željka Lovrenčić, Zagreb