Nova Istra

219 Željka LOVRENČIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. lost koju je napisao u jednoj budimpeštanskoj bolnici već pred smrt i u kojoj, među ostalim, kaže: Mene su lepote ostavile / kao zimsko nebo sunce žarko / mene bogovi radosti ne časte više / u zelenoj prirodi pod azurnim svodom; / što je nada u nesmetani život i vera u svece, / što je harmonija duše bez čemera svesti / ne znam već ja (str. 104). Recenzentice su ove grafički lijepo opremljene knjige književnica Božica Brkan, koja je napisala uvodno slovo, i prof. dr. sc. Sanja Vulić, koja u svome tekstu poseb- no ističe Vidmarovićevo zanimanje za hrvatsku manjinu u Mađarskoj čiji je Gujaš- Đuretin sjajni predstavnik. Listajući ovo opsežno i zanimljivo djelo, uočavamo da se sastoji od dvije cjeline. Prva je posvećena analizi pjesnikova djela, u Hrvatskoj još uvijek nedovoljno po- znata. Tu Vidmarović, koji je o ovome pjesniku objavio niz prikaza i eseja u raznim publikacijama (primjerice, u časopisu Matica Hrvatske matice iseljenika, Maruli- ć u, Novoj Istri , Pogledima itd.), iznosi podatke iz njegova razmjerno kratkoga života i upoznaje nas s još jednom osebujnom osobom koja je stvarala izvan granica naše zemlje. Drugi je dio posvećen Gujaš-Đuretinovome stvaralaštvu. Iz zapisa Đure Vidmarovića otkrivamo puno o višestruko zanemarivanome pjesniku. Govoreći o autorovu životu, priređivač posebno ističe njegovu vezanost uz rodnu grudu te su- radnju s hrvatskim književnicima. S njim, naime, surađuju Milivoj Slaviček, Zvonko Kovač i Neven Jurica koji ga uvrštava u sam vrh hrvatskoga pjesništva. Vidmarović spominje i pjesnikovu suradnju sa srpskim književnikom Stojanom Vujičićem koji Gujaša-Đuretina smatra „regionalnim“ piscem. No, mi zaključujemo da je on mno- go više od toga... Osim što je dobar pjesnik, Gujaš-Đuretin je i veliki rodoljub koji reagira na do- gađaje u matičnoj domovini, Hrvatskoj, i snažno progovara o njima. Pjesme su mu često posvećene rodnoj zemlji i hrvatskome narodu. Mađarska ga književnost kao pripadnika nacionalne manjine uglavnom ignorira, no ni hrvatska mu ne posvećuje previše pozornosti iako ga Vidmarović naziva „vodećim pjesnikom hrvatske dijas- pore u Mađarskoj“ (str. 19). Jedan od„problema“ za uključivanje njegovih pjesama u korpus djelâ na hrvatskome književnom jeziku zacijelo jest je i činjenica da Gujaš- Đuretin piše „književnim jezikom s ekavskim refleksom jata i elementima zavičajno- ga hrvatskoga podravskoga idioma kojim se govorilo u pjesnikovoj obitelji“ (str. 51). U drugome dijelu knjige Vidmarović je prikupio pjesničku zaostavštinu vrsnoga pjesnika Josipa Gujaša-Đuretina, koju je naslovio Pjesme iz bilježnice bez naslova . Tu su pjesme nanizane kronološki – od 1963. do 1975. godine. Tematski, pjesnik se bavi stvaralaštvom, crticama iz života, odnosno opisima malih i običnih stvari koje nas svakodnevno prate. Neke su pjesme posvećene pojedinom osobama (primjerice, Ujak moj ili Poljakinji ) te razredima u kojima je predavao. Posebno je dirljiva pjesma Ujak moj u kojoj se uz ispovjedni ton zrcali velika pjesnikova bol zbog gubitka bli-