Nova Istra

212 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Željka LOVRENČIĆ nosno kroz prizmu igre, obrađuje tematiku naše društvene zbilje. Ovdje se govori o propalim i neostvarenim ljubavima, odlascima iz zemlje, generacijskim sukobima, raznim duhovnim svjetonazorima, borbama za prestiž, uspomenama... Autorica uspješno isprepliće razmišljanja o prošlosti s opisima aktualnih doga- đaja dok umetnuti članci, pisma i pjesme u dinamičnu radnju unose stanovitu dozu misaonosti. U ovome djelu polazi od teze da nacija duhovno sve više propada i pre- daje se apatičnosti i beznađu. No, zahvaljujući upravo svjetskome nogometnome pr- venstvu i „Vatrenima“, čija igra izaziva pravu euforiju i silno veselje, čini se da se ipak budi. Trenutačni zanos neće izmijeniti nimalo ružičastu stvarnost, ali nudi barem privremenu nadu u budućnost. Ovo je društveni, ali i psihološki roman koji pomoću društvenih stanja obrađuje obiteljske te općenite odnose među ljudima. Iz ne baš optimistične perspektive, go- vori o stanju duha hrvatske nacije te o površnosti, sebičnosti i nezainteresiranosti za svijet oko sebe mnogih naših sunarodnjaka. Glavni su junaci braća Fabijan i Boris, dva potpuno suprotna lika. Dok je novinar- kolumnist Fabijan povučen sanjar koji je doživio veliku ljubav s Julijom, sestrom ko- legice s posla koja je umrla i otad živi povučeno između kuće i ureda, Boris je sušta suprotnost: šarmer i ljubitelj žena. Zanimanjem slikar, živi obiteljskim životom iako vrlo često izlijeće iz obiteljskoga gnijezda. Njegovu suprugu Laru to više pretjerano ne zanima; njoj je bitna forma. Uredila si je život i brine se o sinu Svenu. Pravi se da ništa ne zna o Borisovim ljubavnim pustolovinama. Jedna od Borisovih (uglavnom prolaznih) ljubavi jest Elza, Fabijanova draga pri- jateljica i kolegica novinarka. Ona iz te veze izlazi silno ranjena. Mislila je, tipično, da će on napustiti suprugu i posvetiti se njoj i djetetu koje se trebalo roditi. No, nije bilo tako. Boris, opet tipično, nije napustio svoju obitelj. Premda je na svoj način vo- lio Elzu, njegova kobna ljubav mlada je Tea u koju je zaljubljen i njegov sin. Dok se Boris u slobodno vrijeme bavi ljubavnim pustolovima, Fabijan sluša glaz- bu i čita knjige. Tako je i „sada“. Ljeto je. Zagreb živi svojim uobičajenim ritmom u to godišnje doba, kad svi samo čekaju odlazak na more i jedva podnose nesnosnu vrući- nu gradskoga asfalta. U Fabijanov život u osam sati ujutro ulazi Berta, Elzina sestra koja će se odsad brinuti o njemu, kuhati mu i pospremati: Elza mu je htjela nekako pomoći jer su bili ne samo kolege, već i dobri prijatelji. Nije mogla vječno gledati kako se njegov život nikako ne miče naprijed. Samo jedan pogled na njegove podočnjake otkrivao joj je tragove nespavanja i probdjevenih noći. Bila je sigurna kako bi mu jedna čvrsta i iskusna ženska ruka barem malo pomogla, unoseći u njegov stan kakav takav red, jer je bilo nemoguće točno pogoditi u kakvom je tek stanju njegov emocionalni život . (Str. 38.) Elza iskreno želi pomoći prijatelju koji se nakon smrti žene svoga života prestao boriti i uživati u životu. Jednostavno je pustio neka stvari teku i, osim posla, ništa