Nova Istra

210 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Željka LOVRENČIĆ i lepe i grde lafre / čim grdeše tim lepše / tu i tam mi se čini da se nekoje lafre i poprav plačeju (str. 43). Ni u ovoj cjelini Brkanova ne zanemaruje povijest svoje obitelji (pjesma prezamni- ca ). Vezano uz majku i njezinu starost, ovdje čitamo niz ganutljivih pjesama (pone- kad prožetih blagom ironijom) u kojima se govori o uobičajenim i svakodnevnim stvarima poput zubā u starih osoba, bolnica, otpusnih pisama, dijagnoza, pelena, masti, torbi, lijekova i, konačno, odlaska s ovoga svijeta. Pjesme za putom i košula za noč nisu samo „biseri“ kekavskoga narječja nego i kajkavske lirike općenito. U njima do izražaja dolazi sva raskoš jezika i stila Božice Brkan koja od jednostavne teme uspijeva stvoriti pravu malu sagu. Obična spavaćica iliti košulja za noć poveznica je između pjesnikinje i njezine majke krojačice, ali također između ovoga što se događa danas i onoga što je nekoć bilo. Primjerice, u jednostavnoj se pjesmi ehoton zrcali sva ljubav koju dijete može osjećati prema roditeljici koje više nema: tvoja je kosa bila vrlo kratka i vrlo vrlo meka / i tako srebrna baš kako si priželjkivala / ni ehoton ti više nije trebao / ništa ti nije trebalo (str. 63). Da, znamo da nakon smrti ništa više nije potreb- no, ni rupčeki ni križi ; ali u boli i tuzi koju pjesnikinja odlaže kao rupčić platneni obru- bljen crnim / samo za sprovode (str. 66), dok ne možemo plakati jer suza nema i jer smo iscijeđeni zbog patnje, u srce pohranjujemo djeliće uspomena na naše najdraže. Treća cjelina zbirke naslovljena je Doveka/Reč kej je ne/Reč je moja vrčak i sastoji se od 21 pjesme pisane većinom kekavskim narječjem. Tematika je opet zavičaj: ja- buke i zvijezde, košare, ljubav ali i jezik, odnosno pjesnička (i ina) riječ koja je poput vrta ( reč je moja vrčak ). A u vrtu, znano je, ima puno boja i ljepote te prekrasnoga mirisnog cvijeća. Riječ ovdje predstavlja bogatstvo, puninu, boju i zvuk. U ovome ciklusu valja istaknuti pjesmu gda si ležem na zemlu u kojoj se pjesniki- nja vraća u dane mladosti, ali također razmišlja o planetu i poistovjećuje se njim, s našom majkom Zemljom. Uz svakidašnje motive kao što je, primjerice, talog kave (pjesma soc ) tu su i stihovi u kojima se opjevava suhozid ili oni posvećeni graničari- ma ( baltica i sol ). Pjesnikinju nadahnjuju životinje ( kurtasti pes i pesji svati , na rubu gnezda), kiša, led... Uz tradiciju rodnoga kraja, njegov jezik i krajolik, roditelje te obi- telj, razvidno je zanima priroda, odnosno sve što se događa oko nje. Pjesma kej da jes dirljiv je oproštaj – zauvijek. Završiti njome jednu pjesničku zbirku značilo bi dati prednost pesimizmu. Svi ćemo jednoga dana otići; stvaralaštvo vječno traje. Možda baš stoga ova knjiga književnice Božice Brkan završava pjesmom naslovljenom najljepše je pisati pjesme . Jer njene pjesme sočne te dovoljno kisele i dovoljno slatke , osim što život čine vedrim i optimističnim, kao da nemaju rok trajanja. Željka Lovrenčić, Zagreb