Nova Istra

209 Željka LOVRENČIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. krijesnica I ili, pak, u onoj naslovljenoj rebra . Odlika čitava ciklusa igre su riječima, toplina koju bude sjećanja, opisi svakodnevice. Božica Brkan je pjesnikinja koju na- dahnjuju male, obične, svakodnevne stvari. U pjesmi vuha govori o načinu čitanja knjige, a iz one naslovljene zalogaji saznajemo koliko je bitno znati uživati u samome postojanju, u hrani i sitnicama koje nam život čine ljepšim. (Tu mi pada na pamet njezina pjesma vermut koja je jasnoćom i blagošću oduševila čitatelje u Kolumbiji). Druga cjelina naslovljena je nemoj mi to govoriti. Sastoji se od 39 pjesama te tako- đer započinje istoimenom pjesmom koja je u ovom slučaju interpretacija razgovora, odnosno autoričine rasprave s majkom jednoga bezbrižnog ljetnog poslijepodneva dok sunce prži. No, više nije doba djetinjstva i mladosti; majka je sada u staračkome domu i više nije onakva kakva je nekad bila. I okus kave i kolačića nekako je drugačiji jer život ide svojim tijekom i nesmiljeno prolazi. Pjesnikinja i ovdje umeće elemen- te prošlosti – nekad bismo se toliko sporile / sve dok se ne bismo rasplakale / kadkad jedna katkad druga katkad katkad obje – koji se stapaju s prizorima sadašnjosti: sad se samo ne mi za povedati / rasplačem ja / poslije / kao da sam ja tebi mama / kako me sve češće predstavljaš ljudima koji nas obje znaju (str. 20). Ovoga je puta posrijedi bolna stvarnost u kojoj spoznajemo da su nam roditelji stari te da smo mi, nekadaš- nja djeca, u zrelim godinama. Polako postajemo svjesni da je vrijeme starosti blizu, iako bismo opet rado bili djeca. U ovim stihovima naviru sjećanja na trenutke kad su majka i kći bile zajedno, kad su razgovarale o aktualnim temama. Dakako, neizbjež- ne su rasprave, ali i svađe (u jednoj pjesmi pjesnikinja opisuje kako je nakon svađe s majkom pobjegla na snijeg u čarapama). U dužoj pjesmi naslovljenoj dijanovec , koju bismo mogli nazvati ispovjednom, osim o jednoj simpatičnoj zgodi, Brkanova piše o običajima svoga rodnog sela. To je topla priča o putovanju koja se, osim životopisnih slika, ističe bogatstvom jezika. Slično je u pjesmi pile tatine posvećenoj ocu Ivanu koji je godinama radio u pilani. U ovome ciklusu ima još pjesama što podsjećaju na djetinjstvo, na vrijeme kad se skupljao novac u kasicu i kad se na televiziji prikazivala poznata serija bonanza. Po- gled u prošlost otvara i pjesma prsne karamele . Pjesnikinja kaže: imaš bombonov kakve ti srce želi i karamelov sekojake / ali one prsne karamele / bolše neg gda bi nam za lečiti kašel rastopili v limenomu teneru cukor / i zalejali ga z mlekom (str. 36). Karamele su, kao i „volovsko srce crleno i rozo“ odnosno, prema Božičinu objašnjenju, vrsta rajčice, mesnata i krupna ploda, te salata i jabuke, odraz jednoga razdoblja, bljesak sjećanja. To je i pjesma ule za noč te ona naslovljena rinčice . U ovome ciklusu (i u čitavoj zbirci) posebnu pozornost izaziva pjesma lafre (ma- ske) u kojoj pjesnikinja u krležijanskome stilu govori o „fašniku“ i tradicionalnim običajima vezanima uza nj. No, ovi stihovi nose puno dublju poruku – metafora maske može se primijeniti i na naš (ne samo današnji) svijet: lafre lafre sekojake /